Select Page

A di si ti?

A di si ti?

Naša će škola sudjelovati na buvljaku“ A di si ti?“ Udruge MoSt. Buvljak se trebao održati 10. prosinca, ali je zbog loše vremenske prognoze prebačen na 18. prosinca.  Iskoristili smo priliku da popričamo s Dadom Lelasom.

Koja je Vaša uloga u Udruzi MoSt?

Jedan sam od osnivača Udruge MoSt i punih 20 i nešto godina sam obnašao dužnost dopredsjednika, a posljednje 2 godine obnašam dužnost predsjednika.

Rekli ste dvadeset godina udruge MoSt?

Tako je. U biti, službeno je prva registracija napravljena 1998. godine, s tim da je cijela priča počela čak i par godina ranije kada je jedan grupa stručnjaka u radu s mladima posjetila grad u Italiji, Modena, i tu je krenula nekakva naša motivacija za osnivanje udruge. Trebalo je malo vremena da se to sve skupa pokrene.

Koliko djelatnika i volontera imate u udruzi?

Trenutno nas je, na različitim programima, četiri su velika programa, angažirano  trinaest zaposlenika. Imamo nekoliko vanjskih suradnika, većinom su to stručne osobe; psiholozi logopedi, defektolozi slično i na godišnjoj razini brojimo preko 700 volontera. Tu je i akcija “A gdje si ti?”, gdje tijekom jednog dana bude više od 500-600 volontera po jednoj akciji.

Rekli ste da trenutačno imate četiri programa. O kojim je programima riječ?

Prvi program zbog čega smo se okupili je centar za djecu i mlade s problemima u ponašanju zbog toga smo biti osnovani i program sa kojim smo startali.
Drugi program koji je došao 2000. godine je onaj po kojem smo nekako najviše prepoznati. To je centar za beskućnike. Također od samog početka provodimo i centar za volonterstvo u lokalnoj zajednici i prije nekakvih petnaestak godina započeli smo s centrom znanja za društveno uključivanje i borbu protiv siromaštva.

Surađuje te li sa europskim udrugama koji se bave sličnom problematikom?

U svim programima postoji nekakav oblik međunarodne suradnje. Dugo godina je udruga, što se tiče problematike beskućnika bila i dio Feantse. Feantsa je europska krovna organizacija. Također, u Hrvatskoj smo inicijatori hrvatske mreže za beskućnike koja okuplja sve organizacije koje se bave problematikom beskućništva u Hrvatskoj.
Što se tiče mladih, članovi smo i Hrvatske mreže mladih i drugih europskih inicijativa, tako osim ovog direktnog, konkretnog rada sa ljudima i korisnicima, puno vremena ulažemo u međunarodnu i domaću suradnju.

Na koji način se radi s mladima?

Različiti su načini; razvoj volonterstva, obrazovnih odgojnih aktivnosti …ako imaju bilo kakve programe za mlade može se postati članica Hrvatske mreže mladih.

U ovom prostoru radite s mladima (sjedište udruge, Gundulićeva ulica, op.a.)?

Da. Ovo je naš prvi program, centar za mlade sa problemima u ponašanju. Nit vodilja je da se mlada osoba, koja ima nekakvih problema u ponašanju zadrži u redovitom sustavu obrazovanja. Tu se zatim individualno i stručno radi sa mladom osobom, roditeljima i užom obitelji. Također u  centru provode i slobodno vrijeme, organizirane su različite radionice od likovnih, sportskih, vizualnih radionica i slično. Tako da nastojimo dati nekakvi novi, pozitivni primjer korištenja slobodnog vremena. Važan segment tog programa je redoviti kontakti sa školama i  stručnim službama u centru za socijalni rad. Ukratko radi se jedna sveobuhvatna skrb za mladu osobu koja ima nekakvih problema u ponašanju.

Kako dolazite do tih mladih osoba? Javljaju li vam se one same, škola, Centar za socijalnu…?

Tri su načina. Neki su upućeni mjerom Centra za socijalnu skrb. Drugi način je po preporuci stručnih služba škole te samoinicijativno ako roditelji primijete da su neke stvari krenule krivo, da su se pojavili nekakvi problemi u ponašanju.

Kakva su iskustva u programu kada mladi rade s mladima s problemima u ponašanju?

Kada smo krenuli s tim 1998. godine, to se smatralo poprilično alternativnim pristupom, da bi 2007. godine to ušlo kao primjer dobre prakse u nadležnom ministarstvu. Vršnjaci pomagači su odlična priča. To su volonteri koji mogu dati pozitivan primjer, ne puno mlađoj osobi od sebe, najviše do pet godina razlike.

Moraju li vršnjaci pomagači proći nekakvu izobrazbu prije uključivanja u projekt?

Obavezno. Kako je u pitanju rad s rizičnom skupinom mladih, samo uključivanje je jako zahtjevno, prolazi se i psiho test. To moraju biti jaki mladi ljudi koji mogu pozitivno utjecati na druge. Uglavnom su to učenici završnih razreda srednje škole i prvih godina visokoškolskog obrazovanja koji uglavnom ostanu neko duže vrijeme s nama.

Kako dolazite do mladih volontera?

Na sve moguće načine. Preko medija, društvenih mreža, škola…

Kako stojite s pomoći države i grada?

Napredujemo iz godine u godinu, sad smo već prepoznati. Ipak je dvadeset i nešto godina iza nas… U programu za beskućnike, grad je od samog početka uključen, pogotovo što se tiče financiranja. Od 2010. godine zakonskim promjenama grad je i morao biti uključen tako da s te strane nemamo nikakvih problema. Također u programu za mlade imamo odličnu podršku grada Splita a za ostale se programe snalazimo putem različitih natječaja, organizacija civilnog društva, ugovora te europskih projekata.

Koliko štićenika (beskućnika) imate?

Trideset i pet korisnika je uvijek smješteno, kako se koji krevet oslobodi tako ga odmah popunjavamo. To je brojka koja se godinama vuče. U Splitu je još nekih trideset ljudi van prihvatilišta. To su ljudi koji iz nekog razloga izbjegavaju smještaj u prihvatilište ili je veliki problem ovisnosti, bilo da je riječ o drogama ili alkoholu te izbjegavaju odlazak u terapijsku zajednicu.
Od ostalih gradova u Zagrebu je, logično, najveći broj beskućnika. Procjene su da je 600 ljudi van smještaja i taj je broj svakim danom sve veći.

Kamo borave beskućnici kada nisu smješteni u prihvatilištu?

Kod nas je zadnje dvije godine situacija poprilično sređena. Na sreću ne borave dugo van naših prostora. Zadnjih godinu dana naš centar za beskućnike se otvara u petnaest sati i radi ujutro do osam, a između toga oni svi imaju organiziran ručak u pučkoj kuhinji u DES-u tako da dio slobodnog vremena izgube odlaskom na ručak tako da praktički nakon toga odmah mogu biti kod nas. U slučaju velikih hladnoća prihvatilište je otvoreno cijeli dan. Ono što nas ljudi često pitaju „Zašto niste otvoreni 24 sata?“ i slično. Prva stvar je ta, a išla je u dogovoru s našim korisnicima, ako borave u prihvatilištu 24 sata tj. imaju osiguran smještaj, gube pravo na zajamčenu minimalnu naknadu. Dakle, bili bi bez ijedne kune, tako je nažalost zakon propisan, a oni nisu željeli izgubiti svoje socijalno pravo.
Druga stvar, ako prihvatilište radi 24 sata, mi postajemo isključivo još jedan dom za bolesne i odrasle osobe. Nama je cilj da oni ostanu aktivni, pokretni i da se kreću među ljudima. Kroz jutro mogu doći i koristiti usluge koje trebaju, ali bitno je da im ovo bude samo usputna stanica, da ih poguramo kako bi se vratili u normalan život ili da budu smješteni u neku drugu instituciju.

Vezano za njihove dokumente tj. prava na socijalnu naknadu i slično, koja se adresa vodi na osobnoj iskaznici?

Problem imamo u nekim drugim gradovima, ali u Splitu je to relativno dobro riješeno za što smo se izborili prije nekih sedam godina. Svi korisnici smješteni kod nas prijavljeni su na adresu prihvatilišta, a korisnici koji još nisu smješteni ili koji ne žele biti smješteni imaju prijavljenu adresu na splitski Centar za socijalnu skrb. Tako je riješen problem u Splitu dok u nekim drugim gradovima Centri ne žele slijediti takvu praksu, možda iz razloga što je problematika beskućnika manje izražena.

Koji je profil vaših beskućnika, u smislu godina, obrazovanja…?

Sve! Kao neki prosječni neboder u Splitu, takva je i slika naših ljudi. Mladi ljudi od osamnaest godina pa do najstarijeg korisnika, a trenutno nam je najstariji korisnik osamdesetogodišnjak. Dakle, od mladih ljudi, koji izlaze iz sustava socijalne skrbi, većinom iz popravnih domova koji nemaju alternativu ili se ne žele vratiti u svoje obitelji pa do mladih umirovljenika koji su zbog bolesti završili na ulici.
Podstanari, umirovljenici ili zaposleni, dogodi im se jedan veći zdravstveni problem, ostaju bez posla, ostaju i bez podstanarstva.
Imamo ovisnike, o alkoholu i svim vrstama opojnih droga te trenutno najveći problem- ovisnike o kocki  koji su zbog ovisnosti o kockanju prodali stanove, zadužili se i sve loše što još ide s tim.
Žene koje su jedno vrijeme radile kao prostitutke ili koje su psihički bolesne, ali i žene žrtve zlostavljanja. Ako spomenemo bilo koju društvenu skupinu ili grupu, to vam je sve u prihvatilištu, mladi, stari, sa završenom osnovnom školom ili visoko obrazovani… to vam je jedna lepeza svega.

Postoje li slučajevi kada ste nekog isključili iz vaše zajednice?

Nažalost bilo je slučajeva, ne puno, ali bilo je isključivanja. Dogodi se da korisnik pod utjecajem, alkohola ili droge napadne dežurnog djelatnika. Nije baš sve lijepo, ali navikli smo, sve je to postalo nekako normalni dio posla. Ako nekog isključimo iz zajednice,a to nije velik broj, pokušavamo mu na neki način pomoći, bilo odlaskom na bolnički tretman ili u terapijsku zajednicu, dajemo im neku novu šansu. Borimo se. Najgori je onaj osjećaj da je netko na ulici, nastojimo prijeći preko nekih pravila, sve da ublažimo posljedice i smjestimo što više ljudi koliko možemo.

Vaši korisnici pretpostavljam uz psihološku imaju i druge vrste pomoći?

Razvili smo puno dodatnih aktivnosti: organizirano provođenje slobodnog vremena, često sudjelujemo u humanitarnim i ekološkim akcijama kako bi ih društveno angažirali. Imamo i usluge prijevoza korisnika, ako trebaju negdje ići. Kontaktiramo i poslodavce i šaljemo životopise, sve što možemo napraviti jer, kako sam spomenuo ranije, mi ljudima moramo biti što kraća stanica u životu. Jer, što se ljudi duže zadržavaju u prihvatilištu to češće gube i one male veze što su imali s obiteljima. Zato nam je bitno probati ljude što hitnije vratiti u normalni život.

Ako korisnici pronađu posao i imaju primanja, koliko dugo mogu još koristiti usluge prihvatilišta?

Koliko god dugo treba, tu nema pravila. S obzirom na cijene stanova u Splitu, nema nekog vremenskog roka. ali najčešće treba prvo riješiti dugove i ovrhe koje ih terete, tako da smo imali slučajeva ljudi koji su već godinu dana radili, a još su bili u našem prihvatilištu. Prilagodimo se situaciji i potrebama ljudi.

Postoji li mogućnost da država i grad sagrade neku zgradu s malim jednosobnim stanovima koji će omogućiti beskućnicima povratak u normalni život?

Bili smo u nekoliko gradova u Europi, poput Pariza i Ljubljane, u kojima su male zajednice jedan oblik socijalnog stanovanja, gdje korisnici trebaju plaćati neku manju najamninu. U Europi postoji cijeli pokret imena  “Housing First,  ali s obzirom na cijene nekretnina u Splitu jako su male šanse da se nešto slično pokrene i  našem gradu. I na nivou Hrvatske socijalno stanovanje ne postoji i nema nekakve socijalne stambene politike. Postoji toliko dobrih primjera u europskim zemljama tako da ne treba daleko tražiti, postoje i europska sredstva, ali očigledno nedostaje političkog interesa kako bi se to riješilo jer svugdje vanka je to sasvim normalno.
Mi smo veliki zagovornici “Housing First” pokreta, zatvaranja prihvatilišta i smještanja ljudi u stanove, jer kada u zajednici imate trideset i pet osoba, koliko ih mi imamo, s različitim psihičkim potrebama i problemima … to je jako teško, i za boraviti unutra, a i nama za raditi.

Obraćaju li vam se mladi iz doma za nezbrinutu djecu kada završe obrazovanje?

Početkom dvije tisućitih da, ali danas više ne jer tu je napravljen super iskorak. Jedan od začetnika je bio upravo Dječji dom Maestral u Splitu koji je pokrenuo jednu od prvih stambenih zajednica. I priča o zakladama je krenula upravo iz Splita gdje prikupljaju novac za školovanje djece i mladih. Mislim da Maestral ima dovoljan broj stambenih jedinica tako da je ta priča sada dobra, iako podsjećam, početkom tisućljeća smo imali jako puno djece iz dječjih domova koji se nisu snašli. Bilo je kruto pravilo da se nakon osamnaeste godine mora napustiti dom, ali sada je to puno bolje.

Koliko se sudionika, škola i drugih institucija javilo za sudjelovanje u akciji “A di si ti?”

Ove godine bi trebali oboriti sve rekorde, imati ćemo osamdeset i četiri ustanove. Imamo i tridesetak vrtića koji neće sudjelovati na sam dan akcije, ali nam pomažu u pripremim akcijama, prikupljaju i donose potrepštine i druge stvari za buvljak. Interes je velik, širimo se prema sredini rive jer nam je dosadašnji dio postao premali. Najveći problem će nam biti postaviti štandove da svi imaju dovoljno mjesta (smijeh), ali to nam je i najveće zadovoljstvo, da nas ljudi toliko podržavaju.

Imate li već određen plan kako iskoristiti novčanu pomoć koja se prikupi?

Uvijek nas pitaju s koliko novca ćemo biti zadovoljni. Nama je donacija od sto kuna jednako bitna kao i od deset tisuća, ali ono što je bitno da ta sredstva idu isključivo za korisnike. Mogu  to biti male jednokratne novčane pomoći, nabavke lijekova i potrepština, a dio novca potrošimo uglavnom u rujni i listopadu kada nam se istope zalihe hrane. Treći dio potrošimo za uređenje prostora, jer uz naših trideset i pet korisnika, dnevno imamo još dvadesetak ljudi koji dođu iskoristiti mogućnost tuširanja, zamijeniti čistu odjeću i obuću ili nešto pojesti. A kako je prostor mali, puno ljudi prolazi potrebno je non stop uređenje.
Iako nam novac nije na prvom mjestu ipak nam je ogromna pomoć. Naime, prije nekoliko dana smo potrošili posljednji novac od prošle godine (intervju je održan 5. prosinca op.a), platili smo račun za uređenje jednog sanitarnog čvora u prihvatilištu.
U Splitu problem beskućnika nije toliko vidljiv dok je u velikim gradovima Europe itekako prisutan.
Svakodnevno smo u kontaktu s naša dva fratra koji vode prihvatilišta u NY i LA te kolegama u drugim zemljama. Brojke rastu svugdje. Na sreću mi smo u hrvatskoj krenuli na vrijeme, čak deset godina prije nego je zakon prepoznao beskućnike, tako da brojke nisu prevelike. I jedan život ne ulici je jedan previše, nitko ne zaslužuje takvu sudbinu. Ali dobro je da se na tome radi. U Hrvatskoj djeluju dobre organizacije, dosta se na tome radi tako da su brojke bolje nego u mnogim razvijenijim ili susjednim zemljama.

Kako se vode migranti?

Migranti se ne vode kao beskućnici jer su drugačije zakonski riješeni. U zemljama bivše Jugoslavije, osim Slovenije, beskućnik je problem lokalne zajednici, tj, grada, i u tu kategoriju ne spadaju migranti dok je u zapadnim zemljama svatko tko spava na ulici beskućnik.

Kako društvo percipira beskućnika? Što je uvriježeno mišljenje?

Tu sam subjektivan jer već dvadeset godina radim s beskućnicima. Vidim promjenu. Kada smo krenuli 2000. godine, od donatora i volontera nam je te prve godine ušao samo jedan fratar, pater Jozo Ćirko. Ta prva dva mjeseca ,osim korisnika, u prihvat nam nitko nije htio ući. Ako bi bila koja donacija, često je bila ostavljena pred vratima. Ljude je malo bilo strah, američki filmovi… nismo ni mi znali što nas čeka, kako raditi i što raditi. A danas imamo organizirane posjete vrtića koji dolaze u prihvatilište. Dolaze vrtići, razredi, škole, studenti…Ima i doza osuđivanja, što se isto može razumjeti, jer se mogu vidjeti osobe pod jakim utjecajem alkohola, ali mislim da smo svi skupa napravili velike promjene. Sve ih se manje percipira kako propalitete i mislim da idemo nabolje po tom pitanju.
Kad pričamo o slučajevima urednih obitelji koji su zbog nemogućnosti plaćanja podstanarstva morali biti smješteni kod nas, onda ljudi ostanu paf – „Pa zar se i to događa?“ . Događalo se, ali su se dogodile i neke zakonske promjene, ovršni postupci su malo teži pa se manje događa.

Dovoljno je samo osvijestiti da podstanar s kojih pedesetak godina može doživjeti bolest da se  u trenutak, iz jednog sigurnog života prebaci u problem. Gubite posao, gubite smještaj i završite na ulici, pogotovo ako nemate podršku obitelji.

To je kategorija novog siromaštva.

Borimo se, čak i ta korona kriza je svugdje u Europi povećala brojke dok smo mi uspjeli popriličan broj ljudi smjestiti. Na nivou Hrvatske, te nije toliko osjetilo da su brojke veće.

 

Matija Barić

Podrži izvrsna.hr

Daj nam svoje mišljenje! Odvojite malo vremena i podijelite s nama vaše prijedloge, ideje ili postavite pitanje.

Javite nam se još danas!