„Osnivanje skloništa jedna je od najvećih avantura u mom životu.“
Nakon uspješno odrađene humanitarne akcije Šapa dobrote u kojoj smo prodajući proizvode naše škole prikupili 407 eura za životinje iz skloništa ANIMALIS CENTRUM u Kaštel Sućurcu, odlučili smo šapice posjetiti osobno, ali i popričati s direktorom skloništa i članom zaklade „Bestie“, Zvonimirom Filipovićem. O problemima s kojima se sklonište susreće, ali i o radostima rada sa životinjama razgovarale su buduće veterinarke i učenice prvog razreda, Magdalena Radić i Nina Vidović. Magdalena je ovaj put odlučila biti u ulozi snimateljice dok je Nina preuzela zadatak postavljanja pitanja našem sugovorniku. Iako nas je Zvonimir upozorio da se pripremimo za „jako dosadnih trideset minuta“, ono što je uslijedilo bilo je upravo suprotno.
Nina: Dobar dan, možete li nam reći nešto više o sebi?
Zvonimir: Ja sam Zvonimir, radim u skloništu i danas ću vam pričati o problemima napuštenih životinja, kako skrbimo o njima i kako ih možete udomiti.
Nina: Koja je Vaša uloga i što točno radite? Kako pomažete životinjama?
Zvonimir: Sklonište je osnovano s ciljem da pomaže napuštenim, zanemarenim i zlostavljanim životinjama u Dalmaciji. To znači da u svakom društvu, pa tako i u našem, postoji dio životinja kojima ljudi ugrožavaju temeljna prava. Znači, za sve životinje koje smo pripitomili i učinili ovisnima o čovjeku, smatramo da je čovjekova odgovornost da im pruži određenu razinu skrbi i uvjeta. Tu se najčešće radi o psima i mačkama, ali događa se da primamo i druge kućne ljubimce poput zečeva. Čak pomažemo i nekim divljim životinjama koje se nađu u nevolji u urbanoj sredini. Recimo da se neki sokol ozlijedi i padne na kaštelansku rivu ili galeb, golub, vrana, jež ili brojne druge životinje kojima smo dosad pomogli. Moram reći da se prvenstveno bavimo napuštenim psima i mačkama. U najvećem broju ljudi napuštaju, ostavljaju i zanemaruju pse, a također postoji i velik broj mačaka koje žive same na ulici i koje zovemo slobodnoživuće mačke. One se vrlo često nađu u nevolji, a posebno u gradu Kaštelima koji je vrlo dug i velik te ima dvije velike ceste. Naš cilj je da se populacija mačaka kontrolira, da se one steriliziraju i kastriraju, da im se pruži veterinarska skrb i osnovni životni uvjeti. Psima u skloništu koji su napušteni i za koje se ne zna tko su im vlasnici pružamo veterinarsku skrb i boravak sve dok im ne pronađemo dom. Trudimo se da ih oglašavamo, da ih ljudi upoznaju, da im boravak ovdje bude što kvalitetniji i da im pronađemo obitelj koja će skrbiti o njima. To je naš glavni cilj – od napuštene i ugrožene životinje do boravka u obitelji gdje je životinja voljena, pažena i prima sve ono što joj treba.
Nina: Kako izgleda proces udomljavanja životinja?
Zvonimir: Jako je bitno ima li udomitelj iskustva, je li prije imao životinju ili nije. To je jedno od glavnih pitanja koje postavljamo ljudima koji ovdje dolaze. Da bi udomili životinju, prije svega morate imati veliku želju i ljubav prema životinjama. Nadam se da je to početna točka za sve koji žele udomiti. Ne mora svatko imati kućnog ljubimca, to nije nužnost nego dodatak. To je, kako mi kažemo, čupavi član vaše obitelji. Mislimo da je jako važno da se udomljenju pristupa ozbiljno, promišljeno i odgovorno zato što svi problemi koje kućni ljubimci imaju proizlaze iz te neodgovornosti, nerazmišljanja i needukacije prilikom nabavljanja životinja. S ljudima koji žele udomiti neke od ovih životinja detaljno razgovaramo i pružamo im podršku i edukaciju kako bi u tom procesu saznali i naučili sve što je potrebno te bili u poziciji da odluče žele li i mogu li udomiti životinju. U prvoj im fazi životinju posuđujemo, zatim prolaze kroz privremeno udomljenje koje traje najmanje petnaest dana, a najdulje dva mjeseca. Životinju iz skloništa uzimaju doma i s njom provode vrijeme, upoznaju je i simuliraju nekakav budući život. Tek onda donose odluku hoće li je zadržati trajno ili ipak shvate da udomljenje nije za njih. Mislimo da na taj način osiguravamo sigurnost za životinju, stvaramo udomiteljima manje pritiska i stavljamo ih u bolju poziciju da donesu kvalitetnu odluku, a i olakšavamo samima sebi jer nam je važno znati da će životinja koju smo predali nekome na skrb biti u dobrim rukama. Dakle, od napuštene životinje postoji cijeli lanac ljudi i situacija koji vode do konačnog cilja, a to je da životinja bude u domu, da bude zadovoljna i da ima sve ono što joj je potrebno.
Nina: Je li nekim životinjama teže pronaći dom?
Zvonimir: Ovdje borave vrlo različite jedinke, od malih štenaca koji su potpuno zdravi i nisu traumatizirani do nekih pasa koji su odrasli u vrlo lošim uvjetima, koje su vlasnici zlostavljali, a imamo i bolesne i hendikepirane životinje. Nije svaka životinja u ovom skloništu ista, nije o svakoj jednako lako brinuti i pružiti joj ono što joj treba. Postoje životinje u skloništu kojima je vrlo izazovno pronaći dom, koje su možda zbog svoje veličine i nekih osobina teže udomljive, ali se jako trudimo i naš cilj je da svaka životinja koja je ovdje primljena, bude i udomljena. Mi ne eutanaziramo životinje, zato se i zovemo No Kill. Svaka životinja koja je primljena ostaje ovdje sve dok joj ne nađemo dom, a trudimo se da im pronađemo dom na području Kaštela, Dalmacije, Hrvatske, ali i Europe. Dakle, životinje se udomljavaju i diljem svijeta, povezani smo s puno prijatelja životinja, udruga i pojedinaca jer ljubav je i skrb o životinjama univerzalna i mi želimo biti snažniji tako što imamo mnogo prijatelja.
Nina: Koliko trenutno imate životinja?
Zvonimir: Trenutno ima otprilike 90 pasa u skloništu, a od toga je velik broj odraslih pasa. Većina ljudi koji dolaze u sklonište žele udomiti štene ili malog psa, dakle psa koji neće narasti teži od deset, dvanaest kilograma. Jednostavno je o takvim psima lakše brinuti. Ljudi u Splitu i Dalmaciji žive uglavnom u stanovima, nemaju toliko prostora za dvorišta. Ne svi, ali većina. Tako da za manje pse nalazimo domove jako brzo, ali za pse koji su sada štenci, a narast će u srednjeg ili većeg psa, to je već izazovnije. Da ne govorim o psima koji su sad već odrasli, srednjeg rasta ili veći, koji imaju neku traumu ili nisu potpuno socijalizirani. Takve pse najteže je udomiti i imamo velik broj takvih životinja. Moramo se jako truditi da i njih predstavimo pa organiziramo razne događaje kojima želimo pokazati da su i ti psi jednako dragi i lijepi, jednako zaslužuju ljubav te mogu pružiti sve ono isto što mogu i manji psi.
Nina: Koje su prednosti udomljavanja odraslog psa?
Zvonimir: Jedna od zabluda je što ljudi misle da udomljenjem šteneta mogu odgojiti to štene onako kako smatraju da treba biti odgojeno, a da odraslog psa ne mogu tako odgojiti. Recimo, ovdje u skloništu ima puno mladih, odraslih pasa između godinu dana i tri godine. To su i dalje mladi psi koji nisu formirani do kraja ili su se upravo formirali, doživjeli u ljudskom obliku tinejdžersku dob ili dvadesete godine. Ljudi misle da takvog psa više ne mogu odgojiti ni socijalizirati na način na koji oni misle da bi trebalo, a zapravo je realnost drugačija. Odgoj šteneta od tri mjeseca do godine i pol jako je zahtjevan proces i intenzivniji nego odgoj psa koji je odrastao i s kojim nećete prolaziti kroz faze koje svako štene mora proći. To pokušavamo približiti ljudima i maknuti predrasudu da moraju udomiti štene jer će im štene duže živjeti. Životinje ne poznaju koncept vremena kao ljudi. One ne mogu planirati što će biti sutra ili za mjesec dana, dakle važno je da im danas pružimo kvalitetan život. Imati psa koji ima pet, šest godina i živjet će još deset godina nije kratko i nije da nije vrijedno, razumijete? Svaki pas zaslužuje dobar i kvalitetan život, a nama ljudima je to uvijek prekratko, čak i kad vam pas živi petnaest godina. Mislim da nije na nama da razmišljamo o tome koliko će dugo životinja živjeti, nego da joj pružimo ljubav i ono što joj je potrebno te da mi uzmemo od nje ono što je nama potrebno.
Nina: Koje su uopće prednosti imanja kućnog ljubimca?
Zvonimir: Najčešće je to emocionalna podrška i ljubav koju životinja pruža, posebno pas koji pruža bezuvjetnu ljubav. Kad vidi bilo kojeg čovjeka, odmah mu prilazi i pokazuje ljubav i privrženost. To je najljepši dio imanja životinje. Isto tako, uči mlade ljude odgovornosti, uči ih tome da se o životinji treba brinuti, šetati je, a starijim ljudima pomaže da se više kreću. Ne samo starijim ljudima, nego i nama koji smo srednje i mlađe dobi jer nam je potrebno više kretanja i boravka u prirodi i mislim da kućni ljubimac to sve omogućava. Također, upoznajete puno više drugih ljudi, vlasnika životinja, ljudi na cesti koji vam priđu zato što se žele javiti vašem psu. Mislim da imati životinju za one ljude koji ih vole i mogu im pružiti dobru skrb pruža poboljšanje kvalitete života. To je ono što želimo poručiti. Kućni ljubimac nije za svakoga, ali oni koji to mogu raditi odgovorno i pravilno, mogu u tome itekako uživati.
Nina: Imate li možda neku smiješnu priču vezanu uz životinje koje ovdje dolaze?
Zvonimir: Ima jako puno smiješnih događaja, ali kad god me netko to pita, jako mi se teško prisjetiti, trenutno se ne mogu sjetiti nijedne. Ono što mogu reći je da životinje pružaju mnogo veselja, sreće i smiješnih situacija. Ovdje dolaze životinje s puno problema, bez vlasnika i bolesne. Ne sve, ali neke. Želimo to ipak prikazati na pozitivniji način, želimo da ljudi shvate da puno radimo i trudimo se da im damo sve što im treba, ali nam trebaju ljudi kao što ste vi i brojni drugi koji ovdje dolaze i koji još više poboljšavaju kvalitetu njihova boravka tako što ih vode u šetnju, provode vrijeme s njima, maze ih i pomažu nam da drugi ljudi saznaju za njih. To je naš cilj, da se o njima priča, da su one u fokusu javnosti i zato smo tako aktivni u svemu što radimo jer to donosi rezultate, donosi im domove.
Nina: Koliko ste dosad udomili životinja?
Zvonimir: Otkad ovo sklonište postoji udomili smo 3500 životinja, a broj onih kojima smo pomogli, koje su bile ovdje prelazi broj od 5000. Tako da, ovo mjesto vrlo je važno i ponosan sam što smo u mogućnosti tako nešto raditi. Prije nego je postojalo ovo sklonište bilo je mnogo situacija koje ne bi završavale pozitivno jer nije bilo mjesta gdje možete dovesti napuštene životinje ni načina kako im pomoći. Razlika je apsolutno vidljiva, a sad malo zdravo za gotovo uzimamo napredak koji se dogodio od te početne točke do danas. Danas je normalno da se neke životinje udome brzo i kvalitetno, što prije nije bilo moguće. Kad pogledate što se dogodilo životinji od trenutka kad je došla ovdje pa do trenutka kad je udomljena, to je nešto što nas ispunjava i daje nam motivaciju da radimo dalje, a nitko ne može dati veći motiv od toga. Tako da, hvala vam, želim svakako pohvaliti akciju koju je vaša škola napravila, zahvaliti svima koji su radili proizvode koje ste prodavali, onima koji su to organizirali i koji su prodavali na štandovima. Takva podrška jako nam puno znači, ne samo što ste financijski pomogli skloništu što je, naravno, potrebno jer imamo velike troškove, ali znati da netko misli o ovome, shvaća i voli životinje, nešto je što daje dodatnu snagu. U ime svih životinja i ljudi ovdje želim vam zahvaliti i želim da vam i mi na neki način vratimo. Posjetite sklonište, dođite se družiti sa životinjama i saznajte još više o nama. Mislim da je ova suradnja stvarno pozitivna. Hvala vam svima. I, naravno, želimo da Hajduk bude prvak.
Nina: Naravno, uvijek. Kako ste se odlučili na otvaranje skloništa za napuštene životinje?
Zvonimir: Ovo sklonište postoji već skoro devet godina i odlučili smo ga osnovati i izgraditi zato što u cijeloj Dalmaciji nije postojalo sklonište za napuštene životinje, a moja majka, osoba koja je ovo osnovala, veterinarka je i ima kliniku u Splitu. Otkad sam bio malen, sudjelovala je u pomaganju napuštenim životinjama. Tako da smo bili svjesni veličine problema i neadekvatnosti postojećih rješenja. Političari su svaki izborni ciklus obećavali da će se sklonište otvoriti i da je izgradnja skloništa u planu, ali to se nikad nije dogodilo. Jednostavno, situacija u kojoj se nađe mama sa štencima koje se nema gdje smjestiti vrlo je frustrirajuća i bolna za one koji vole životinje. Dakle, možda neće cijela javnost reagirati na to, ali dobrom dijelu ljudi jako je stalo da se s tim životinjama postupa humano i da im se pruža ono što im se danas pruža u ovom skloništu. Vidjeli smo da problem postoji i osjetili da možemo pružiti neko rješenje. Tako je krenula ideja da se sklonište osnuje, a proces od osnivanja pa do danas jedna je od najvećih avantura u kojima sam sudjelovao u životu i bilo je sve samo ne lako. Ni danas nije lako jer postoji puno stvari koje morate osigurati da bi sklonište funkcioniralo, počevši od financija pa do svih drugih izazova s kojima se susrećemo, ali mislim da smo uvijek bili snažni kad je bilo teško. Sve je to vrijedno i ima savršenog smisla dok god brinemo o životinjama. Uvijek kažem i svi se ovdje složimo da smo već odavno uspjeli u našem naumu da životinjama koje su na cesti pružimo nešto bolje, priliku da žive kvalitetnijim životom. Naš je cilj za budućnost održati ovu organizaciju koja će obrazovati mlade ljude kao što ste vi i pružati ovakvu i bolju skrb životinjama. Mislim da imamo prostora za napredak, puno toga može biti još bolje. Veselim se i nadam se da će tako i biti.
Nina: Kako lokalna zajednica sudjeluje u vašem radu?
Zvonimir: Ovo se sklonište financira na dva načina. Djelomično se financiramo pomoću zaklade „Bestie“ koja od javnosti prikuplja donacije u obliku novca, hrane, ručnika, pokrivača, igračaka i drugih stvari koje životinjama trebaju. No, taj iznos ne bi bio dovoljan da pokrijemo sve troškove koje sklonište ima, ali jako je bitan i nadomještava ono što ne dobivamo od lokalnih jedinica i države. Dakle, u hrvatskom Zakonu o zaštiti životinja propisano je da životinji koja se nalazi na javnoj površini, a nije pod nadzorom svoga vlasnika, jedinica lokalne samouprave mora osigurati smještaj u skloništu. Sve općine dužne su imati svoje sklonište ili ostvariti suradnju s nekim skloništem. Zakon promatra životinju kao rizičnu stvar koja može prenositi različite bolesti. te ne želi da čopor pasa šeta cestom jer ljudi mogu biti ugroženi, a jedinica lokalne samouprave dužna je o tome brinuti. Zato je za svaku životinju koju primamo u sklonište uvijek potrebno zvati komunalno redarstvo grada ili općine gdje je životinja pronađena. Sklonište ima suradnju s tim gradom ili općinom i oni sufinanciraju naš rad, to jest pomažu nam pokriti troškove skrbi o ovim životinjama. Bez te financijske pomoći sklonište ne bi bilo u mogućnosti imati zaposlenike, kupovati lijekove, pružati životinjama skrb i hranu, plaćati najam zemljišta, imati automobil i sve drugo što je potrebno da bismo funkcionirali. Prije nije postojalo sklonište i jedinice lokalne samouprave ponašale su se kao da se to njih ne tiče. Prosječni građani uopće ne znaju ovo što sam rekao te najčešće misle da smo mi odgovorni i da moramo uzeti životinje. Mi ništa ne moramo, mi to radimo zato što želimo i jesmo rješenje za ovo, ali odgovornost kad se životinja nađe na cesti na jedinici je lokalne samouprave. Recimo, kad se životinja nađe na cesti, komunalni bi redar trebao doći i očitati čip. Ako je životinja čipirana, redar može upozoriti vlasnika, a može ga i kazniti ako je životinja stalno na javnoj površini. Životinja ne može lutati okolo, bez obzira radi li se o nekom malom, bezopasnom psu ili o velikom psu. Svaka jedinica lokalne samouprave ima pravilnik o načinu držanja životinja na svom području i tu je propisano da životinje ne mogu boraviti bez nadzora. Tako da, to je javni problem koji mora biti riješen. Mi smo rješenje u smislu da životinjama pružamo skrb u skloništu i nalazimo im domove, ali nemamo ovlasti skupljati okolo životinje i ne možemo nekom vlasniku oduzeti životinju, čak i ako je zlostavlja. Mi se možemo samo brinuti o životinjama koje su primljene u sklonište, koje nitko nije preuzeo i koje su postale vlasništvo skloništa. U aktivnostima pomaganja životinjama postoje različiti sudionici i sklonište je jedno od njih, ali u njima mora sudjelovati i javnost i gradovi i udomitelji i ljudi koji vole životinje, pa čak i oni koji ih ne vole jer je i njima bitno hoće li psi šetati bez nadzora. Cilj je skloništa pomiriti razlike koje postoje između onih koji ne vole životinje i onih koji ih vole, ali prije svega da one koji su neodgovorni prema životinjama potaknemo da budu odgovorniji. Sklonište svake godine mora dobiti povjerenje i suradnju s gradovima i općinama i to je najteži dio našeg posla. Znači, mi moramo osigurati dovoljno financija da bi sklonište mogli voditi, unapređivati i pružiti životinjama sve što im je potrebno. Bez pomoći zaklade „Bestie“ to ne bi bilo moguće. Imamo brojne probleme i kad bismo imali više novca, i više bi ljudi ovdje radilo, životinje bi imale bolju skrb i još više bismo unaprijedili sklonište. No, svjesni smo da ovo nije jedini problem u društvu, društvo ima puno problema i ne mislimo da životinje trebaju biti na prvom mjestu, ali se borimo za njihova prava te ne dopuštamo da ih se stavlja na zadnje mjesto.
Nina: Koliko imate volontera?
Zvonimir: Jako je teško reći koliko točno imamo volontera zato što ne vodimo detaljnu analizu. Sad su bile dvije djevojke, a mi nismo nigdje zapisali da su bile. Tako da, teško ih je pobrojati, ali ono što vam mogu reći je da podrške ne nedostaje. Puno ljudi dolazi, želi pomoći. Neki ljudi dođu povremeno, možda dva, tri puta godišnje, a neki kad god mogu. Volonteri su vrlo značajni i svi na svoj način pomažu. Jesu li volonteri ljudi koji sudjeluju kad idemo u šetnju? Ja mislim da jesu. Stvarno puno ljudi sudjeluje i žele biti uključeni u pomaganje životinjama. Ono što nama najviše nedostaje je pružanje privremenih domova životinjama. Dakle, to nisu ljudi koji će zadržati psa ili mačku, nego će na određeno vrijeme, mjesec ili dva, čuvati životinju i pomoći joj da se socijalizira, nauči šetati na povodcu, ulaziti u lift, šetati stubama, shvatiti što je to promet na cesti. To su banalne stvari, ali neki se psi jednostavno nisu susreli s tim. Psa koji je u privremenom domu puno je lakše udomiti nego psa koji je ovdje u skloništu i koji nije naučio sve te stvari. Mi imamo mrežu ljudi koji to rade, promoviraju životinje, idu s njima u park svaki dan. Kad ih netko pita za životinju, oni spomenu da je taj pas dostupan za udomljenje. Također, udrugama s kojima surađujemo van Hrvatske, u Njemačkoj, šaljemo podatke o tim životinjama.
Nina: Kako izgleda proces udomljavanja životinja iz Hrvatske u druge zemlje?
Zvonimir: O većini životinja koje žive u skloništu šaljemo podatke u Njemačku i ako pronađu domove za neke od njih, rezerviramo ih i zajedno s njima organiziramo prijevoz u Njemačku. To je vrlo značajno za nas jer postoje životinje ovdje koje bi dugo tražile dom. Jednostavno, Hrvatska nije toliko velika zemlja i, nažalost, za neke pasmine nema toliko interesa niti adekvatnih domova. Tako da, mi smo iz čiste potrebe i želje da pronađemo bolje domove omogućili životinjama odlazak u drugu zemlju zato što smo ih već pripremili za to. Mi smo ih čipirali, cijepili, izradili im putovnice i gotovo 70% životinja već danas bi mogle putovati negdje. Na to smo isto ponosni i sretni smo da smo makli prepreke koje bi sprečavale da one mogu biti udomljene kod u inozemstvu. Ljeti radimo razne događaje kao što je kupanje sa psima pa nas posjećuju brojni turisti. Dogodi se da se netko od njih zaljubi u neku životinju i žele je udomiti pa se i na taj način pronađe određeni broj domova. Nama je važno da životinja pronađe dom u kojem će biti sretna, voljena i da se o njoj netko odgovorno brine. Gdje je to točno, nije toliko bitno. Mi smo globalna organizacija i ne želimo imati granice. Neki ljudi slanju životinja u Njemačku daju negativan prizvuk, ali Nijemci su vrlo zaštitnički postavljeni prema životinjama, tamo su pravila ponašanja prema njima vrlo jasna i neke situacije koje ovdje vidite tamo ne postoje. To je velika zemlja i mi surađujemo s udrugama koje su provjerene i u kojima djeluju ljudi koji su ozbiljni . Ti ljudi dolaze ovdje te znamo i vidimo koliko truda ulažu u to da se životinjama pronađu adekvatne obitelji tako da smo vrlo zahvalni udrugama s kojima surađujemo jer bez njih bismo bili u situaciji da bi sklonište bilo prepuno i ne bismo mogli primiti druge životinje.
Nina: I za kraj, imate li Vi kućnog ljubimca?
Zvonimir: Ja isto imam psa udomljenog iz skloništa. Ona je nađena na smetlištu u Planome gdje još uvijek boravi čopor od desetak pasa. U zadnjih nekoliko godina već smo primili s tog skloništa sigurno trideset pasa i Mimi je jedna od njih, a moja ih obitelj ima pet. Znači, kad se moje sestre i ja okupimo kod mame doma, to nije lako. (Smijeh.) Sestre imaju i djecu pa je to jedno vrlo veselo iskustvo. Imamo i mačku. Ja sam odrastao s jako puno životinja, moja mama je veterinarka i skoro svaki put kad bih došao doma, ne bih znao što me čeka. Jednom me prilikom dočekala sova, ja dolazim, mrak je i vidim joj samo oči. Palim svjetlo i sova je doma. Stvarno ne znam koju je životinju moguće imati, a da je mi nismo imali. Najčešće se radilo o spašavanju. Sjećam se jednom da je ozlijeđena vjeverica ušla mami u automobil na Marjanu pa smo imali vjevericu u dvoru, ali odrastao sam sa životinjama, mislim da je to nešto jako vrijedno i donijelo mi je širinu, jedan lijep osjećaj. Preporučujem svim mladim obiteljima da udome životinju kad djeca napune šest, sedam godina jer to stvarno utječe na djecu na jako pozitivan način. Svi koji ovdje rade uglavnom udome životinju ili je već imaju tako da je teško sudjelovati u ovom radu, a ne imati kućnog ljubimca. Teško im je odoljeti jer životinje s kojima se susrećemo nestvarno su drage i lijepe. Samo je problem kako reći „ne“. Dođe vam da ih sve udomite, ali smo svjesni da je naša uloga da im nađemo dom i štitimo njihova prava. Ja sam na to fokusiran, to je moj zadatak i svako jutro kad se probudim, djelujem u smjeru da štitim životinje te pričam u njihovo ime. Kad ljudi koji su dobronamjerni i žele pomoći životinjama dođu u sklonište i vide kako je organizirano, jako im je drago i podržavaju nas tako da svakodnevno dobivamo potvrdu da je ono što želimo postići ispravno.
Nina: Hvala Vam na razgovoru.
Zvonimir: Hvala vama.
Da ne bi sve ostalo na riječima, nakon intervjua, uz Zvonimirovo stručno vodstvo, razgledale smo sklonište i družile se sa životinjama, a pogotovo s velikim, ali umiljatim Bibijem. Ono što je svima bilo jasno na kraju posjeta je da su ljubav i privrženost koju životinje u skloništu pružaju dovoljne da vam izmame veliki osmijeh na lice i uljepšaju život, a na nama je da im šapu dobrote pružamo svaki dan. One to zaslužuju.
Magdalena Radić i Nina Vidović, 1. a
