Život priča priče, lijepe ili manje lijepe. Kakve god da jesu, tu su da nešto naučimo iz njih, da nas oplemene. A jednu od životnih priča čut ćemo iz prve ruke u ovom intervjuu. Naš sugovornik korisnik je terapijske zajednice Papa Ivan Pavao XXIII. iz Velikog Prologa pokraj Vrgorca.
J.I: „Padaš cijeli život, učiš hodati pa padneš, naučiš hodati pa opet padneš, ali je bitno nakon toga ustati. Ja sam ustao i volio bih da drugi koji su pali, i malo se teže dižu, ustanu!“
MATIJAS: NA SAMOM POČETKU ĆEMO VAS ZAMOLITI DA SE PREDSTAVITE.
J.I: Lijep pozdrav! Moje ime je J.I. , dolazim iz Splita, 20 godina mi je. Dolazim iz Zajednice Papa Ivan XXIII. u kojoj sam 18 mjeseci, i imam želju još ostati.
TARA: OPIŠITE SVOJ ŽIVOT PRIJE OVISNOSTI
J.I: Bio sam ovisnik o kockanju, i to onaj najgori slučaj. Vjerojatno se pitate, kako ovisnik o kockanju i još tako mlad, zar nije poznato da maloljetnici imaju zabranjen ulazak u kockarnice…? Jednostavno, mene nitko nije mogao zaustaviti, pa tako ni ja sam. Uvijek sam bio mirno i povučeno dijete koje je bilo dobro u školi, pomagalo svima, više sam volio druge nego sebe. Odrastao sam bez majke, a za moj život su se pobrinuli baka i djed koji su mi pružili svu ljubav ovog svijeta, i za to im hvala do neba. Naravno, spomenut ću i svog oca koji je rano izgubio ženu, moju majku, i koji nije bio spreman, a i prisutan da mene odgoji.
No to mu ne zamjeram, jedino zamjeram što nismo imali odnos kakav sad imamo, otac i sin, dva prijatelja. Bili smo odvojeni jedan od drugoga zbog raznih razloga. Imam dvije sestre koje su isto dar sa neba koji čuvam. Imao sam dosta nejasnoća u životu, zašto je ovo tako, zašto nije ovako, i tako slabog karaktera i samopouzdanja vrlo brzo sam upao u začarani krug koji je skoro razorio sve ono lijepo u mom životu.
IVA: KAKO JE KOD TEBE DOŠLO DO OVISNOSTI, KAKO JE POČELO?
J.I: Pa počelo je rano, kad sam imao 16 godina. Kako sam odrastao u Splitu, bio sam stalno po ulici, igra na baluna, karte s prijateljima, u školi sve uredno, dobar, pristojan, a na ulici drugačije. Više vanka nego doma. Bilo mi je super piti cedu s limunom u jednome kafiću koji je imao crvenu zavjesu. Iza te zavjese je bio skriven kockarski aparat. Viđao sam ljude, starije ljude koji su tu provodili dosta vremena, slušao sam zvukove, ljutnju, pa i sreću kod tih ljudi, bilo je zanimljivo. Čak sam se i smijao tim ljudima. Okušao sam ga i ja, iako nisam smio. Naravno kako to ide, dobio sam. Sa 10-ak kuna sam osvojio 100. Vrh. Zašto ne opet? Moji mi sigurno neće dati opet za izlazak 100 kn. Pitao sam ih već, pa zašto ne pokušati. Stvarno me išlo. Dobivao sam tako malo po malo, i kad bi dobio ne bi opet išao, častio bi prijatelje, uživao bi jednostavno. Tako, kad bi mi zafalilo, okušao bi ponovo sreću i osvojio. Bilo je super sve dok nisam jednog jutra uzeo svoj „friški“ džeparac, sve mediće i otišao tamo, iza zavjese ha-ha. I tu sam već osvojio nekih 400 kn. To mi je bilo nestvarno, u glavi mi je bilo, sa 5 kn na 400. Predobro. I tako je počeo začarani krug.
MATIJAS: NA KOJI NAČIN SU SE PROMIJENILI ODNOSI U OBITELJI I S PRIJATELJIMA?
J.I: Kako sam sve više upadao u krug iz kojeg je stvarno teško izaći, tako sam bio ljut na sve, bijesan. Svi su mi smetali, svađao sam se stalno, danas mi je teško kad se sjetim šta sam sve izgovarao baki, djedu, ocu, upravo zbog sile koja me uporno vukla prema kockarnici. To je bio praktički moj dom. Komunicirao sam više s gospođom koja radi u kockarnici nego sa svojima. Smiješno. S prijateljima sam bio dobar, sa svima, svi su me poštivali upravo zbog toga što sam bio ja dobar prema njima, tako nisu imali razloga da me zezaju ili nešto. S time nisam imao problema. Znao sam odgađati izlaske, upravo jer bi sve potrošio na kocki, tako da sam jedno vrijeme bio smanjio izlaske, ali povećao ulaganja. Ali u svemu tome sam se trudio zamaskirati, jer kockara je teško otkriti, puno teže nego, recimo, narkomana. Narkomanu sve vidiš u očima. Ja sam bio predobar glumac, tako da nisam puno promijenio odnose, tj. mislio sam da nisam promijenio.
TARA: KAKO SI SHVATIO DA IMAŠ PROBLEM? JESI LI POTRAŽIO POMOĆ? KOLIKO JE BILO POTREBNO VREMENA DA POTRAŽITE POMOĆ?
J.I: Nisam ja shvatio da imam problem sve do ulaska u zajednicu. Otac me je otkrio. Dobio sam veliki dobitak, i kako sam primao stipendiju, položio sam novac na svoju karticu. Nisam znao da njemu dolazi obavijest o stanju na računu. Jednog dana me pozva na piće, točno se sjećam, noge su mi drhtale od straha. Tu sam mu priznao da idem u SuperSport u kvartu, priznao sam da sam osvojio, ali da nemam problem s tim. Nego, eto sreća, probao sam i osvojio, neću više. Klasična priča. A tada sam već sam počeo odlaziti, i to češće. Otac me uputio k jednoj psihijatrici, super žena, pomagala je mom ocu kad mu je bilo teško kad je izgubio ženu, moju majku. Rekao mi je da malo porazgovaram i stvarno mi je ulio strah. Tu sam se malo smirio, išao sam na razgovore, pričao o obitelji svemu, nisam pričao o kockanju. Tako da sam vrlo brzo i zaključio da nemam problem s tim. Već na drugoj ili trećoj terapiji, odmah poslije razgovora otišao sam do mog jedinog najdražeg SuperSporta u kojem osvajam džeparac. I tu sam uhvatio rutinu, prije razgovora kockanje, nakon razgovora kockanje. A prenio sam priču da je sve uredu. I povjerovali su mi. I tako sam upadao sve dublje i dublje, apetiti su porasli i tako sam počeo odlaziti u prava casina. To je bilo nestvarno. Dobar sam u školi, riješio sam problem kod psihijatrice, čudo. Prvi odlazak u kasino, točno se sjećam, rekla mi je teta da ne mogu ući pošto imam samo 17 godina. Prihvatio sam to i otišao u kasino 100 m dalje gdje me se ništa nije pitalo. A ja sam počeo polako, sa sitnišima. Osvojio sam 18.000 kn, grand jackpot. Današnje razmišljanje mi je da su mi namjestili, gledali su kamere, vidjeli lice 17- godišnjaka, super, taman nam je počeo dolaziti, ajmo ga nagraditi. I tako sam postao stalni gost Admirala.
Tu i dalje nisam shvatio da imam problem. Uživao sam, vrijeme mi je prolazilo brzo, kako sam sve više želio dobivati, ponestajalo mi je sredstava za ulog. Počeo sam krasti, prvo iz novčanika svojima, pa onda zlato. Kad mi je obitelj saznala za zlato, uputili su me kod novog čovjeka koji je meni htio pomoći, ali šteta kad ja nisam htio sebi pomoći. Opet ista priča, prije terapije kockanje, poslije terapije kockanje. Tako da mi je pomoć od obitelji bila pružena, ali koju ja tada nisam htio i nisam cijenio.
IVA: ŠTO JE BILO PRESUDNO U ODLUCI ULASKA U ZAJEDNICU?
J.I.: Prodao sam već skoro svo zlato, obiteljsko, a i šire. Prebacilo se na susjedstvo. Molio sam prijatelje da pogledaju u svojoj kući imaju li zlato, da napravimo neki plan. U zalagaonici sam već postao stalan gost, prodavao sam sve što mi je padalo na pamet. Imao sam period kad sam samo gledao druge kako kockaju u nadi da će oni osvojiti pa dati meni od nagrade, da mogu ja okušat sreću. Nisam znao spavati po cijelu noć jer sam provodio vrijeme u kockarnici. Postao sam rob kockarskih aparata. Svaki dan sam morao otići, po više puta. Svaki novac koji bi dobio, završio bi u mašini. Pokušao sam prestati tako da sam otišao u jednu od kockarnica i tražio zabranu ulaska. Samovoljno. Upalilo je samo za tu kockarnicu. Guglao sam, kako prestati kockati, plakao bi, a zatim bi otišao ponovo kockati. Jednu večer sam kockao na mobitelu, s lažnim novcima, i pokušao preslikati situaciju, da ja sutra ubacim toliko i bi li dobio.
Presudno je bilo kada sam dobio posao u restoranu i kada sam zamolio šefa da mi isplati plaću unaprijed. Molio sam ga, a bio sam i razmišljanja da čak ukradem. I tu me je otac otkrio, razgovarao je sa šefom i rekao mi je da idem u komunu. Da je gotovo. Uništio sam sve, sve izlagao i prevario, preostaje mi da skinem roditeljima prsten i nakit koji imaju na sebi, na spavanju, pa da ih prodam. Živa istina. I u sedam dana, kada se to desilo, već sam se oprostio sa svima i pošao na dalek put.
MATIJAS: OPIŠI SVOJ DAN U ZAJEDNICI
Svaki dan je isti, ali opet različit. Isti je raspored uvijek, dizanje u 7, doručak, čišćenje kuće, poslovi… sve ono što je vama normalno, a što sam ja zanemario i mnogi drugi koji krenu tim putem. Sve radimo sami, od kuhanja do izrade, učimo se odgovornostima, ponašati se pristojno, kako razgovarat s drugima, rješavati međusobne probleme na pravilan način.
TARA: KOLIKO VREMENA APSTINIRAŠ OD SVOJE OVISNOSTI? ŠTO JE NAJPRESUDNIJE DA SE ČOVJEK IZLIJEČI OD OVISNOSTI?
J.I: U kocki nisam već 18 mjeseci. Najpresudnije je priznati samome sebi, ja sam ovisnik, ja imam problem, moja obitelj pati, prijatelji, moje tijelo, vrijeme. Ako si sam ne mogu pomoći, idem tražiti pomoć, ali s iskrenom voljom i željom za promjenom. Mislim da je kod ovisnika o kockanju važna i edukacija, uz liječenje, jer to je društveno prihvatljivo, što bi se reklo u narodu, legalno.
I podrška obitelji, prijatelja, naravno. Kad te netko prati na teškom putu, lakše je.
IVA: KAKAV JE TVOJ ŽIVOT SADA, KAKVI SU ODNOSI U OBITELJI I S PRIJATELJIMA?
J.I: Moj život sada ima smisla. Sviđa mi se život u zajednici, sviđa mi se kako ovo funkcionira, vratio sam dobar odnos sa ocem, imam veliku podršku i od obitelji i od prijatelja, i stvarno mi je dobro sada, odlično.
MATIJAS: KOJA JE ULOGA ZAJEDNICE U TVOM ŽIVOTU?
J:I: Da nije bilo zajednice i svo ovo vrijeme koje sam u njoj, vjerojatno ne bi bilo ni mene. Zajednica ima nezamjenjivu ulogu u mom životu, omogućili su mi polaganje vozačkog ispita, omogućili su mi izlete, stvarno sve ono što prije nisam cijenio, a danas cijenim.
TARA: KAKO TEČE PROCES PONOVNOG UKLJUČIVANJA U DRUŠTVO?
J:I: Zajednica omogućuje odlazak na mali period, vikend. To je odlazak u svoj grad, na potvrdu. Znači par dana kući, s roditeljima, s kime već, da se vidi kakvo je sada razmišljanje, o nekim planovima da se porazgovara sa svojima. Ja sam u trećoj fazi, to je korak ka vani. Spoznajem još više samog sebe, gdje se vidim nakon zajednice i zajednica me u tome prati.
IVA: KAKO SE VIDIŠ NAKON IZLASKA IZ ZAJEDNICE?
J.I: Vidim se možda u kuharstvu, zanima me to, dobro mi ide i volio bih se prekvalificirati za kuhara. Pomagao bi svojem ocu, završio bi fakultet.
Uspjet ću, to je važno!
MATIJAS: KOJI BI SAVJET DAO MLADIMA KOJI ŽELE EKSPERIMENTIRATI?
J.I: Nemojte eksperimentirat, život je kratak da biste ga potratili na stvari koje su još kraćeg sjaja. Uživajte u životu s obitelji, prijateljima i, najvažnije, budite iskreni prema svojim roditeljima. Nadam se da će vas moja priča osvijestiti o problemu kockanja koji je u nas dosta razvijen, a o kojemu se jako malo priča.
TARA: KOJI BI SAVJET DAO MLADIMA KOJI SU TRENUTNO OVISNICI?
J.I: Preporučio bih zajednicu, definitivno. Glupo je da pričam trenutnim ovisnicima kako da prestanu, kad ni ja nisam mogao prestati. Od pustih savjeta samo mi je inat radio, sve do ulaska u zajednicu.
IVA: PO TVOM MIŠLJENJU, ŠTO JE NAJVAŽNIJE U ŽIVOTU?
J.I: U životu je najvažnije raditi ono što voliš, slušati sebe, ali opet prihvaćati tuđa mišljenja i truditi se da svaki dan budeš bolji. Ne postoji čovjek bez grijeha, tako bar ja nemam razloga sebe smatrati manje vrijednim zbog toga što sam radio. Nekad je bolje pogriješiti da bi naučio. Padaš cijeli život, učiš hodat pa padneš, naučiš hodat pa opet padneš, ali je bitno nakon toga ustati!
Ja sam ustao i volio bi da drugi koji su pali, i malo se teže dižu, ustanu!
Matijas Bebek, Tara Jelavić, Iva Herceg
