Vjerojatno ste čuli za sestre Husar, popularne pjevačice ili za sestre Palić, poznate izvođačice duhovne glazbe. I naša škola ima „sestre“ – Maju i Sanju Štrk, točnije Maju Visković i Sanju Ivančić. Mnogo toga one imaju zajedničkog (osim oca i majke, dakako). Naime, obje su učiteljice u našoj školi – Maja je učiteljica hrvatskog jezika, a Sanja razredne nastave. No ono zbog čega smo mi odlučili porazgovarati s njima, njihova je ljubav prema glazbi – duhovnoj glazbi u kojoj su ostavile, i ostavljaju, svoj trag.
Na početku, recite nam kako je to raditi u istoj školi?
Sanja: Dobar dan ! Ja sam Sanja Ivančić, a pored mene je moja sestra, Maja Visković. Tek odnedavno radimo u istoj školi, ali mogu reći da nam je baš lijepo iskustvo. Jedna smo drugoj podrška i pomoć. Dobro se poznajemo i razumijemo.
Kada je započela vaša glazbena priča?
Sanja: Ne možemo odrediti početak naše glazbene priče jer je naše djetinjstvo, od prvih dana, bilo ispunjeno pjesmom, glazba je uvijek bila dio našeg života.
Maja: No možemo odrediti kada smo počele svirati klavir. To je bilo u prvom razredu osnovne škole. Klavir smo počele svirati kod časne sestre Cecilije, kao i velik broj splitske djece; zatim smo u trećem razredu upisale glazbenu školu.
Svi rado krenu u glazbenu školu, no kada vide da nije baš jednostavno vježbati svakog dana, lako odustanu. Možete li se i vi pronaći u tome?
Maja: O, da! Bilo je trenutaka kada nam je, pored svih obveza koje smo imale, bilo teško provoditi sate za klavirom s tehničkim vježbama, etidama, sonatinama… sve nam se to ponekad činilo napornim i nepotrebnim.
Sanja: Ali danas smo zahvalne na tome. Dobile smo glazbeni temelj. I, dodala bih da su u tome važnu ulogu imali naši roditelji koji su nas poticali da ne odustanemo. Lijep je osjećaj pobjede u tim sitnim borbama – kada spojiš sve te note, vježbice u skladbu u čijoj izvedbi na kraju uživaš.
Zašto baš duhovna glazba? Što vas je njoj privuklo?
Sanja: Kao što smo već rekle, klavir smo počele svirati u samostanu i tu smo imale prvi dodir s duhovnim pjesmama.
Maja: Zatim je uslijedila „stanka“ u duhovnoj glazbi. I dalje smo išle u glazbenu školu, pjevale u Srdelicama, Perlicama, Laticama… U srednjoj školi „vratile“ smo se duhovnoj glazbi. Vjeroučiteljica u mojoj gimnaziji okupljala je učenike koji lijepo pjevaju a željeli bi sudjelovati u susretu mladeži naše nadbiskupije. Odazvala sam se njezinom pozivu i tako je sve ozbiljnije krenulo. Iz zbora koji se okupio za taj susret nastao je VIS Dujam. Nakon nekog vremena pridružila nam se i Sanja, kao najmlađa članica. A nakon VIS-a Dujam, postale smo i dio Papabanda.
Sanja: A ono što nas je privuklo duhovnoj glazbi jest to što kroz duhovnu glazbu snažnije doživljavamo i proživljavamo sve ono što nam se događa u životu, živimo i svjedočimo vjeru. Također, privukla nas je snaga zajedništva.
Vi ste, Majo, bili voditeljica sastava duhovne glazbe VIS-a Dujam i Papabanda, a danas je to Sanja; pjevate, svirate, pišete pjesme. Ako smijemo pitati, koja je sestra u čemu uspješnija?
Maja: Obje volimo pjevati i svirati, obje pišemo pjesme, no ja volim biti u pozadini, a Sanja na pozornici. I to je tako od djetinjstva. Sjećam se da su se Sanjine tete još u vrtiću radovale njezinim njezinim „koncertima“.
Sanja: Ah, da! (Smijeh.) Ja bih posložila svoju vrtićku skupinu u krug, da mi budu publika i počela bih pjevati. Što su oni više pljeskali, to bih ja više pjevala. I svi su bili na dobitku: djeca su uživala u koncertu, ja u nastupu, a tete bi malo predahnule.
Maja: To je bila generalna proba za Sanjine veće nastupe u djetinjstvu, a bilo ih je mnogo. Sudjelovala je na dječjim festivalima i emisijama poput Malog Splita, Dorice, Turbo Limach Showa, Abrakadabre…, a mama, tata i ja uvijek smo ju pratili. Na sve smo nastupe išli zajedno i vjerujem da je to ključno u tome što je ostala dobra i skromna.
Znači, Sanja više voli pjevati?
Maja: Ma volim i ja pjevati, ali najviše me raduje kada Sanja pjeva moje pjesme. Čini mi se kao da ih ona upotpuni. Ona ima nešto čega nisam sigurna da je i sama svjesna. Sugestivno pjeva, snažno dopire do ljudi, prenosi osjećaje, prenosi poruku pjesme; a ja volim sudjelovati u stvaranju, snimanju i slaganju dionica.
Kako nastaje pjesma?
Maja: Nema pravila. Ponekad samo sjednem za klavir, a glazba i tekst nastanu zajedno, počnu se preklapati, a ponekad mi se danima u mislima javlja ideja za stihove i onda oni čekaju svoje note. Sve su pjesme proživljene, rezultat su životnih situacija, nekih trenutaka, osjećanja…
Sanjo, istaknuli ste da kroz duhovnu glazbu snažnije doživljavate i proživljavate različite životne trenutke. U čemu vam još pomaže glazba?
Sanja: U svemu, ona je dio mene, a duhovne pjesme posebno. Potiču i osnažuju ono što vjerujem i daju mi snagu da to posvjedočim svojim životom.
Pomaže li vam iskustvo vođenja glazbenih sastava danas, u svakodnevnom životu i u poslu?
Maja: Da, to je dragocjeno iskustvo. Kao voditeljica sastava moraš ne samo poznavati glazbu, nego i naučiti komunicirati s onima s kojima surađuješ u pjevanju, sviranju, snimanju pjesmama. Na jednom se mjestu nađu različiti karakteri, različite želje i sposobnosti, životne priče koje utječu na ponašanje u skupini, u zajednici; a ti ih trebaš naučiti prepoznati i povezati u cjelinu. Ne bude svaki put uspješno, ali učiš na pogreškama. Ono što sam naučila jest da ne mogu u svakom trenutku udovoljiti svima, ma koliko se trudila.
Sanjo, Vi sudjelujete u organizaciji festivala duhovne glazbe Papafest. Koliko je teško organizirati takvu manifestaciju?
Sanja: Učila sam od najboljih. Naime, na Papafestu dugo sam sudjelovala kao izvođačica. Zatim me jedan od utemeljitelja festivala don Vinko Sanader pozvao u organizacijski odbor gdje sam i učila, a s vremenom sam preuzela organizaciju. Izazovno je, moram priznati, ali me raduje. Iscrpe ponekad prepreke u koracima, ali me na kraju ispune i osnaže rezultati.
Čuli smo da je u tzv. svjetovnoj glazbi prisutna ljubomora, konkurencija i natjecanje. Ima li toga i u duhovnoj glazbi?
Sanja: Prisutna je i u duhovnoj glazbi, ali ne bih ju nazvala ljubomorom, nego pozitivnom konkurencijom. Pratiš ono što rade drugi bendovi i učiš od njih ono što rade bolje.
Maja: Ne biste vjerovali koliko dobrih glazbenika ima u svijetu duhovne glazbe i to me ne čini ljubomornom, naprotiv. Divim se tim mladim ljudima i podržavam njihov rad. Iako ne volim natjecateljski duh u duhovnoj glazbi, vjetar u leđa bila mi je upravo prva nagrada na Uskrsfestu. Ne zbog nagrade, nego zbog potvrde da radimo nešto dobro.
Zahvaljujemo vam na razgovoru. Za kraj, kako biste naše vršnjake pozvali da počnu slušati duhovnu glazbu ili da se u njoj okušaju?
Sanja: Dođite na koncert duhovne glazbe i vidjet ćete da to nije glazba za vaše bake. To su svjedočanstva vjere u modernim tonovima i aranžmanima. Također, vjerujem da će vas privući radost zajedničke pjesme i molitve. Jednu od naših pjesama možete poslušati u nastavku objave.
Emanuela Rapić
Najnoviji komentari