Živjeti kulturu
Uoči manifestacije Noć knjige porazgovarali smo s Petrom Buljevićem, ravnateljem Centra za kulturu Omiš. Centar za kulturu bavi se i nakladničkom djelatnošću pa je tako u mjesecu travnju predstavljen roman Kritičar i dvije zbirke poezije lokalnog pisca Vanje Vlahovića.
Od profesora do knjižničara, možete li se malo prisjetiti svojih prosvjetnih dana?
Pa mogu. Krajem devedesetih dvije godine podučavao sam gimnazijalce i strukovnjake hrvatskom jeziku u omiškoj srednjoj školi. Tu sam kao mladi profesor stekao sjajno iskustvo, no ubrzo sam promijenio zanimanje jer sam 1999. godine primljen na mjesto knjižničara u Osnovnu školu Josipa Pupačića. Tamo sam uz osnovne djelatnosti jedne školske knjižnice organizirao i druge aktivnosti, a među njima bih istaknuo dramsku skupinu iz koje je proizašlo Dječje kazalište Harlekin. Nećete vjerovati, ali u jednom trenutku kazalište je brojilo tristotinjak članova, uglavnom djece koji su u principu radili na nečemu što se zove dramska umjetnost, prvi put su izašli iz teorijskog dijela kojeg uče na nastavi te su počeli sudjelovati u stvaranju ili procesu oblikovanja kazališne predstave. Od raznih teorijskih pojmova koji su im bili potpuno nezanimljivi, neshvatljivi ili jedva shvatljivi putem imaginacije prošli su proces razumijevanja, tj. izrade predstave.
Sjećate li se nekih članova Harlekina?
Naravno… Zlate Terzić, Mate Tavrića, Nikoline Zečić, Marte Vukasović ili recimo Lucije Škarice. Danas su to odrasli mladi ljudi. Mate i Lucija upisali su Akademiju dramskih umjetnosti, Nikolina radi na televiziji Nova, a prije RTL-u ili recimo Marta Vukasović, koja je igrala u Šumi Striborovoj jednu od glavnih uloga, danas je u novinarskim vodama, u radijskom mediju. Moram spomenuti i mladu oboisticu Oliviju Tomasović. Prošlo je sigurno dvadeset godina, ali ta su djeca i dalje jako živa u mom pamćenju. Olivija je glumila Strašilo u Čarobnjaku iz Oza. Kao doseljenik iz Škotske nije dobro poznavala hrvatski jezik. Neko vrijeme pojedina djeca izvrgla su je podsmijehu zbog nepoznavanja jezika. Njeno znanje i inteligencija također nisu mogli doći do izražaja na većini predmeta. Odlučila se uključiti u dramsku produkciju kazališta Harlekin jer je željela pronaći još jedan način kako će što brže naučiti jezik i željela se osjećati prihvaćeno kao što se svi mi danas želimo osjećati prihvaćenima u našem radu ili u našem odrastanju. U intervjuu za HRT Olivija je izjavila da se odlično snašla u ulozi Strašila jer se mogla poistovjetit s njim. Pomiješao se jedan svijet irealnog i realnog i sklopio se u tu ulogu koja je bila zaista briljantna.
Kakav je bio osjećaj dobiti nagradu Ivan Filipović, najviše državno priznanje djelatnicima u prosvjeti?
To je posebna čast, ogromno priznanje, itekako sam se dobro osjećao osjetivši da su moj rad i trud prepoznati. Nagrada je kruna projekta koji smo radili u suradnji s londonskom školom koja nam je pomogla da kroz poeziju uđemo u nekakva područja u koja prije nismo mogli ući kao što su područje Južnoafričke Republike, Kine, Rusije, Indije ili Indonezije. To su bivše britanske kolonije i Britanci imaju na njih veliki utjecaj i danas premda se radi o nezavisnim državama. Projekt je promicao hrvatsku kulture u svijetu. Još uvijek na kanalu YouTube možete pronaći videa i poslušati dječje radove inspirirane Pupačićevim i Kaštelanovim stihovima. Duboko smo ušli u područje njihova kurikuluma i prezentirali jednu malu hrvatsku kulturu nepoznatu spomenutim zemljama. U Indoneziji, u jednoj islamskoj školi održali su promociju pjesništva Josipa Pupačića, a svjesni smo kako je teško ući u te zatvorene sredine.
Je li vas ljubav prema kazalištu dovela do mjesta ravnatelja Centra za kulturu Omiš?
Pa i čak i nije. Posao koji radim u Centru za kulturu Omiš mnogostruk je i ja se možda sada i najmanje bavim kazališnom umjetnošću. Od dolaska na mjesto ravnatelja prije sedam godina pa do danas objavili smo šesnaest knjiga što nije malo s obzirom na resurse kojima raspolažemo. To su uglavnom knjige povijesnog osvrta na omiško-poljičku tematiku. Istaknuo bih Franceschijeve zapise, prve zapise o Poljicima te Poljičke zapise iz sela Dubrave. Također smo objavili svježe tekstove omiških autora Vanje Vlahovića, Ivana Sorića, Đurđice Tičinović, Jelene Novaković, Ružice Jerončić… Pod okriljem centra djeluju i dječja baletna i dramska skupina, gradsko kazalište, biblioteka i galerija. U proteklih šest godina postavili smo više od pedeset izložbi. U našem Centru djeluju ženska klapa Mirabela i Gradska glazba Omiš koja broji nekih pedeset i šest članova. Taj golemi ansambl treba i financirati i sačuvati kao jednu od najstarijih lokalnih glazbenih zajednica. Zajedno s Društvom Poljičana pokrenuli smo kulturnu manifestaciju Dani Drage Ivaniševića, kao najnoviju među brojnim kulturnim manifestacijama čiji rad podupiremo i u čijem radu sudjelujemo. Tako da možemo zaključiti da je kazalište samo jedan djelić moga posla.
Što biste izdvojili u radu omiškog kazališta Mladi princ?
Izdvojio bih činjenicu da je Mali princ od prosinca 2021. godine dobio status profesionalnog kazališta. Za vrijeme pandemije obustavljen je rad amaterskih kazališta i pravo djelovanja imala su samo profesionalna kazališta. Centar je trebao ishoditi nekih četrdesetak dozvola da bismo uopće mogli razgovarati o pokretanju takvog jednog kazališta. Proces je trajao jako drugo i financijski nas je opteretio, ali zahvaljujući brojnim suradnim ljudima u našoj županiji, posebno bivšem intendantu HNK-a Srećku Šestanu, isto tako gospodinu Bundu, tehničkom direktoru HNK-a Split te našoj upornosti postigli smo cilj te uz Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik postali dalmatinski grad u kojem djeluje profesionalno kazalište. Samo prošlo ljeto Mali princ odigrao je nekih tridesetak predstava diljem Lijepe Naše.
Volite li se i vi okušati u glumačkoj ulozi?
Kao amaterski glumac igrao sam u nekoliko predstava. Možda mi je jedna od najdražih ona oca u Pirandellovoj drami Šest osoba traži autora, zatim bih možda mogao izdvojiti ulogu u Raosovu komadu Kako je New York dočekao Krista. Ako postoji naznaka neke kazališne umjetnosti, onda taj lik mora imati svoj život. Lik u principu i nema neke veze s vama, vašim emocijama i vašim duševnim stanjem, već ga vi oživljavate u vremenu dramske predstave. I to je ta čarolija drame. Kada se glumci povuku, scenografija se raspremi kao da se ništa nije dogodilo, odnosno to vrijeme, suptilno vrijeme koje postoji i u pjesmi i u slici i u drami, ono u principu postoji jednostavno kao zasebna kulturološka vrijednost.
Je li vam teško koordinirati Međunarodni festival komorne glazbe Ostinato?
Zahvaljujući nekim dobrim vjetrovima Latica Anić, Lovro Marušić i ja osnovali smo Međunarodni festival komorne glazbe Ostinato. Smatram da je Latica jedna od najtalentiranijih mladih violinistica u Hrvatskoj, a o mladom, svjetski priznatom pijanistu Lovri Marušiću nemam dovoljno riječi hvale. Što se tiče koordinacije tog festivala, on je financijski zahtjevan jer dovodimo glazbenike iz cijeloga svijeta i to najbolje glazbenike u komornom muziciranju, a nemamo neku zaradu. Mislim da je grad Omiš tim festivalom dobio nevjerojatnu vrijednost u glazbenoj djelatnosti jer festivali na toj razini vrlo su rijetki. Dakle, u Hrvatskoj možda komorni program dubrovačkih ljetnih igara i Osorske večeri. Glavni nam je zadatak da iz Ministarstva kulture dobijemo veća sredstva da možemo lakše održati kontinuitet Festivala. Trenutno smo na nekakvoj skliskoj podlozi koja se izmiče, teret leži na leđima dva čovjeka, a u prosjeku takve festivale radi četrdesetak ljudi. Ove godine pokušat ćemo organizirati Masterclass tečajeve za djecu iz glazbene škole, uključit će se splitska i zagrebačka akademija uz već uhodanu međunarodnu suradnju. Pokušat ćemo ostvariti lijepi krug glazbenog stvaralaštva. Hoćemo li uspjeti, to ćete vidjeti. Koordinirati takav jedan festival izuzetno je zahtjevno.
Što biste naveli kao glavnu prepreku održavanja kulturnih programa u Omišu?
Da bi se program negdje odvijao, on mora imati svoju infrastrukturu. Nebitno radi li se o amaterskom programu ili se radi o profesionalnim programima u raznoraznim kulturnim djelatnostima. Mislim da je najveći omiški problem kulturna infrastruktura. Centar za kulturu uz potporu Ministarstva kulture i medija 2016. godine obnovio je Ilirsko sjemenište te smo ga uspjeli dovesti do razine da u njemu mogu koegzistirati kazalište i galerija. Kada pogledate bilo koju omišku udrugu, ona nema prostora za svoje aktivnosti. Tako da je najveći problem kulturna infrastruktura, ali mislim da će se i to jednog dana riješiti, odnosno toplo se nadam.
Za organizaciju Omiškog ljeta dobili ste brojna priznanja. Koliko je vremena potrebno uložiti u organizaciji tako kvalitetnog programa?
Jako puno. Da biste napravili kvalitetan program, morate znati što se događa u raznim djelatnostima, u kazalištu, u likovnoj umjetnosti, književnoj, literarnom stvaralaštvu, galerijskom i glazbenom. Potrebno je imati uvid u to što je publici prihvatljivo i čimu bi se ona radovala. Prošle smo godine uvidjeli da nam nedostaje programa za djecu i pokušali smo napraviti nekakav prikaz dječjeg stvaralaštva u dramskoj umjetnosti tako da smo u program uvrstili sedam dječjih predstava. Djeci su se posebno svidjele predstave Drvo i Čarobnjakov učenik. Gostovala su nam najkvalitetnija kazališta u zemlji. Trebalo nam je vremena da dobijemo stalnu publiku i dobili smo je, da uspijemo ostvariti suradnju sa svim tim kulturnim organizacijama. Trebalo nam je tri godine da na smislen način stvorimo kvalitetno ljeto. Radimo smisleno s estetskim i edukativnim ciljem. Pokušavamo stvoriti nekakav program koji traje mjesec i pol do dva i obuhvaća cijelu zajednicu. Prošlu godinu predstavom Bosanac na godišnjem odmoru, koja nije visoko estetska predstava zahvatili smo i onaj dio ljudi koji ne odlazi u kazalište. Mislim da je kvalitetno ljeto, usudio bih se reći da ozbiljno konkuriramo Splitu. Na programu se radi cijelu godinu i do travnja mora biti gotov. U financiranju nam pomaže Ministarstvo kulture, Grad Omiš, Županija splitsko-dalmatinska. Nije sve na komercijalnoj razini, već i u dobrim odnosima. Matko Raguž, ravnatelj Exita u predstavu Realisti uveo je novog glumca kako bi se predstava odigrala u Omišu.
Kakva je vaša vizija Centra za kulturu u budućnosti? U kojem bi se smjeru trebalo gledati i zalagati?
Centar za kulturu u budućnosti teško da će se usredotočiti na ovoliko različitih sadržaja, mislim da bi se trebao profilirati u jednoj ili dvije kulturološke umjetnosti. Većinu sredstava treba usmjeriti jednoj djelatnosti. Centar je na razvijenoj infrastrukturi koju je sam razvio i djeluje na korist lokalnoj zajednici što je i zadatak Centra za kulturu.
Autor: Lana Eterović
