Molim Vas, predstavite se!
– Dobar dan! Ja sam Ivana Čota, profesorica hrvatskog i talijanskog jezika u Komercijalno-trgovačkoj školi i voditeljica projekta CIMAJ!
Možete li nam reći što je to KonTaŠ?
– KonTaŠ? je digitalni školski list, odnosno školski portal Komercijalno-trgovačke škole. KonTaŠ se stvorio već prošle godine kao ideja pri snimanju radijskih emisija u našoj školi. Došli smo do ideje da bi trebalo brendirati samo ime škole te smo pokušali naći neku riječ koja bi najbolje definirala rad naše škole. Tu smo pokušali izvući tri slova „KTŠ“ – kao Komercijalno-trgovačka škola – i upotrijebili smo baš glagol „kontati“ jer smo shvatili da zaključivanje, pa i računanje na računovodstvu, je itekako jako bitno za naše mlade i za ono što će oni postići u životu.
Početkom školske godine u 9. mjesec uz podršku naše ravnateljice Mirele Maričić osnovali smo novinarsku redakciju, tim novinara te smo u timu s kolegicama Sanjom Balić, Marijom Istenić i profesorom Tonijem Jerkovićem kupili najprije domenu i pokrenuli portal KonTaŠ? koji je s radom krenuo 20.10.2022. godine. Od tada u četiri mjeseca objavili smo preko 60 novinskih članaka u različitim rubrikama. U školi stvarno vlada veliko zadovoljstvo, učenici rade, sudjeluju, žele pisati, žele snimati itd. U svemu tome nam je velika potpora, odnosno onaj koji nas „gura“, bio i Centar izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije i projekt CIMAJ.
Kako je došlo do suradnje s Centrom izvrsnosti?
– Sve je zapravo krenulo u isto vrijeme. Početkom školske godine željeli smo započeti s digitalnim školskim listom, a paralelno smo e-mailom primili poziv Centra izvrsnosti multimedije i jezika, pod nazivom CIMAJ. Prijavili smo se, nismo imali što izgubiti i stvarno smo bili ugodno iznenađeni da je naša škola ušla u TOP 7 (op. a. srednjih) škola Splitsko-dalmatinske županije koje su u ogledno vrijeme, odnosno unutar školske godine 2022./2023. trebale provoditi razne aktivnosti u multimediji, raditi s potencijalno darovitim i visoko motiviranim učenicima. Već na prvom sastanku, na toj prvoj radionici dobili smo neke opće upute i svidjelo se svima. Okupili smo tim od deset učenika, nas četvero profesora smo vrlo rado prihvatili taj posao i eto, to je rezultat ovoga što imamo.
Zašto ste za glavnu temu izabrali baš Kongo?
– Kongo je jedna posebna priča, emotivna priča. Sve je krenulo s jednim poznanstvom (već smo to u prethodnim intervjuima i člancima objavljivali) s fra Richardom Kakuleom Mahambom, mojim prijateljem iz Demokratske Republike Kongo, koji je nekoć bio moj učenik, moj student hrvatskoga jezika kad je došao iz Konga u Republiku Hrvatsku na studiranje teologije na Katoličko-bogoslovnom fakultetu. Nakon što se zaredio u mjesecu srpnju i vratio u svoju domovinu, i kad sam vidjela ta videa djece koji žive u neimaštini, rodila se jedna velika, velika želja da pokušam nešto ja – osobno – napraviti za njega, za njegovu župu, za ljude kojima je on okružen. Ali sam tu shvatila da nije dovoljno pomoći jednom djetetu, ili dvojici, ili trojici, i onako u nekih pola sata – trenutno – dogodila se eksplozija emocija koja je prevagnula. U mojoj glavi rodila se jedna ideja, a to je da pokušam u svojoj školi provesti akciju školovanja djece na način da svaki razred naše škole svojim donacijama nastoji školovati bar jedno dijete u DR Kongo. Naravno, ta ideja nije mogla proći samo od mene. Trebalo je proći konzultacije i s ravnateljicom, i s cijelim nastavničkim vijećem. Evo, uistinu sam neizmjerno, neizmjerno zahvalna i našoj ravnateljici, i svim djelatnicima koji su to objeručke, svim svojim srcem prihvatili i željeli provesti u našoj školi. Imali smo pripremne faze samog školskog projekta koji je naš tim novinara, KonTaŠ? novinara, nazvao Bonne journée, mon ami! (Dobar dan, moj prijatelju!) jer smo stvarno željeli, osim pružanja obrazovanja toj djeci, postati njihovi prijatelji.
Kako ste zamislili školski projekt Bonne journée, mon ami?
– Projekt je tekao vrlo jednostavno. Cilj je bio da najprije predstavimo projekt na svim razinama: od nastavničkog vijeća gdje ga predstavljamo djelatnicima škole, zatim roditeljima na roditeljskim sastancima i učenicima na satovima razrednika. Pripremili smo sve materijale, od plakata, obrazaca za donacije, Excel tablice u kojima ćemo svakodnevno imati izračun samih donacija i prije toga, naravno uz veliku podršku fra Richarda, dobili smo popis djece s njihovim osobnim podatcima, fotografijom, cijenom škole u DR Kongo koja varira od 90 $ za osnovnu školu i 120 $ za srednju školu. Svaki je razred unaprijed dobio jedno dijete koje će školovati i omogućiti mu na taj način ono osnovno, minimalno što svako dijete mislimo da treba imati, a to je pravo na obrazovanje. Najviše nas je pogodilo to što smo cijelo vrijeme mislili da ta djeca možda i imaju priliku. Ali to su stvarno djeca iz mnogobrojnih obitelji, u kojima roditelj bira jedno dijete koje će školovati. On školuje dijete do razine isključivo čitanja i pisanja. To je bilo ono što je bolno: shvatiti da roditelj ima ulogu da probire potencijalno darovito dijete, da mu omogući ono minimalno što svako dijete može imati u RH.
Zanimljivo je i to što je naš tim cijelo vrijeme u glavi imao da on pomaže djeci u DR Kongo. Dok jednog dana nisam ja osobno razgovarala s jednim našim učenikom, trećašem. To mi je bio „light“ motiv ove akcije. Kroz priču sam iznijela neke svoje emocije, svoja mišljenja i rekla mu: „Pa daj, dušo, promisliš li ti ikad da smo se možda i mi mogli roditi u Kongu, a ne u Hrvatskoj? Ili možda smo se mogli roditi, ne znam, u Indiji ili negdje treće?“ On je mene slušao i u jednom trenu kaže mi: „Profa, ja Vam isto razmišljam da sam se mogao roditi negdje drugdje, ali ja Vam razmišljam da sam se ja mogao roditi u Njemačkoj!“ Da mu bude još bolje nego ovdje… I tu sam ja zapravo shvatila da ovaj školski projekt „nema veze“ s pomaganjem djeci u Africi. Zašto? Zato što je činjenica takva da možemo pomoći nekome, ali mi kao odgojno-obrazovna ustanova trebamo odgojiti ovu našu djecu da stvarno, stvarno, stvarno svakog dana, svakog jutra kad ustanu i navečer kad zaspu da budu zahvalni na onome što im je darovano, pa makar to bilo i obrazovanje koje oni vrlo, vrlo često uzimaju zdravo za gotovo. I oni ne vole školu, ne vole obaveze. I onda kad im nekako predstaviš priču jednog Konga i neke djece koja stvarno nemaju nikakvu priliku za život, za budućnost, za rad, oni to prihvaćaju, bar ih malo trzne. Odgajamo ih u jednom novom svjetlu, tako da će i oni danas-sutra pomagati i svojoj rodbini, prijateljima, susjedima i bilo kome u ovom našem društvu u kojem žive.
Jeste li zadovoljni rezultatima školskog projekta?
– Finalna faza projekta krenula je 26. siječnja kad smo na nastavničkom vijeću finalno predstavili projekt i pozvali sve djelatnike i učenike na prikupljanje donacija. Plan je bio da svaki učenik nastoji dati minimalno 5 €, ali je odaziv bio toliko genijalan i toliko ogroman i od djelatnika i od naših privatnih poznanika, naših bivših kolega, roditelja… Toliko su svi objeručke, onako neočekivano krenuli u donacije. Moram pohvaliti i neke od razreda: to više nisu bile donacije za jednog učenika. Jedan razred donirao je čak za četvero, petero učenika.
Paralelno s ovom našom akcijom stvorila se još jedna dobra ideja (ali o tome nešto poslije). Znači, mi smo uspjeli (dali smo neki rok do 10. veljače za prikupljanje) u dva tjedna prikupiti preko 3 000 € za školovanje djece u Kongu. Tu su sudjelovali naši nastavnici koji su prikupili preko 1 300 €, svi razredi Komercijalno-trgovačke škole s roditeljima koji su prikupili preko 1 700 €. Tako da ta pozamašna svota nas stvarno ohrabruje, daje nam nadu i uveseljava nas jer su osjetili potrebu drugoga u nevolji, djece koja su i u ratnom području, i iz siromašnih obitelji, siročad…
Ide sad jedna EKSKLUZIVA: s obzirom da je školska godina u Kongu već počela, a fra Richard je već na početku školske godine poslao tih 15 učenika u školu, za koje smo mi prikupljali donacije, ostala je jedna velika cifra novca koju smo morali negdje utrošiti. Na tom nastavničkom vijeću smo se željeli prikloniti još jednoj akciji koja nas je itekako inspirirala. To je akcija, odnosno projekt poznatog hrvatskog kuhara Maria Mandarića. Gledali ste ga sigurno, neki i poznaju njegovo ime: veliki humanitarac, izvrstan kuhar, poznata ličnost (evo sada će nastupati i u novoj sezoni Plesa sa zvijezdama), čovjek koji je ušao na Forbesovu ljestvicu ispod 30 godina jer je hranio beskućnike u Londonu i predstavljen je široj javnosti i popularan je upravo po tome što u svoje slobodno vrijeme gradi bunare u Ugandi. I kad je moj tim malo čuo za tu priču, shvatili smo da bi taj ostatak novca, koji nam je ostao od donacija, mogli usmjeriti na izgradnju prvog „školskog“ bunara i to upravo bunara Komercijalno-trgovačke škole u Ugandi s Mariom Mandarićem.
Stupili smo s njim vrlo brzo u kontakt, sve su se kockice posložile i to je jedno predivno prijateljstvo. Mario nije mogao vjerovati da smo mi uspjeli u niti dva tjedna prikupiti iznos za cijeli jedan bunar. Naš bunar upravo je započeo s izgradnjom. Dobivamo svježe informacije na svakodnevnoj bazi od posrednika, Mariovih suradnika. Dobili smo videa, evo vidite i sami, kopanje i veselje. Taj naš bunar je prvi kao takav (op.a. donated by KonTaŠ?) koji će donijeti pitku vodu u jedno malo selo u Ugandi, u kojem djeca i roditelji moraju svakodnevno pješačiti kilometre i kilometre da bi došli do onoga osnovnoga što mi imamo ovdje i uzimamo sve zdravo za gotovo.
Kakvi su planovi za dalje?
– Sad kad je svaki razred dobio svoje dijete, plan je da stupe u kontakt s njim. Oni će izrađivati, dopisivati se između sebe, slat će im poruke, video uratke e-mailom, koje će s kolegicom iz Francuskoga jezika, Antonijom Tošić prevoditi i pisati. Svaki razred će brinuti o „svom djetetu“ i nastojati doprinijeti što bezbrižnijem djetinjstvu svakoga od njih. Plan samog školskog projekta… Nama nije dosta 15 djece, to nam je malo. Iako u školi imamo 17 razreda, išli smo na taj neki minimum bar 15 djece jer su nam neki razredi dosta mali. Ali smo vidjeli da je duh postojan, duh za pomoć, za volontiranje, za humanitarne akcije koje u našoj školi provodi naša psihologinja Martina Mršić i onako ona to gura godinama. Već smo u 12. mjesecu sudjelovali po prvi put na Bradatoj aukciji i tamo smo stupili u kontakt s našim dobrim prijateljem Lukom Kanaetom iz Sličica pričaju. Došli smo na ideju da i oni na neki način uđu s nama u školski projekt školovanja djece u Kongu. Planiramo u ogledno vrijeme napraviti jednu humanitarnu akciju, odnosno humanitarnu utakmicu između KonTaŠ? ekipe – nogometaša naših koje će voditi naš trener i profesor TZK Zoran Stojčić i Sličica pričaju – odnosno jedne ekipe, mladih bivših nogometaša. Sve o toj humanitarnoj utakmici uskoro. Prodavat će se i neki dresovi, tj. ići će na aukciju potpisani dresovi hrvatskih reprezentativaca i sav taj novac koji prikupimo ići će opet za školovanje drugog broja djece, koliko uspijemo skupiti. Na taj način ćemo širiti ovu priču o djeci kojoj je potrebno školovanje.
Što biste poručili gledateljima?
– Pa eto, nadam se prvo da ovo nitko neće gledati. 😊 A oni koji budu pogledali… Pozivam vas da vi u svojim sredinama, u svojim školama, među svojim učenicima potaknete bilo kakvu akciju dobročinstva, humanitarnog i volonterskog rada jer uistinu, kad djeca prepoznaju vašu ljubav, volju, oni će vrlo rado sudjelovati. Svi oni koji žele pomoći upravo DR Kongo i ovoj našoj djeci, slobodno se mogu javiti preko službenih stranica škole ili preko e-maila digitalniportalkontas@gmail.com. Vrlo rado ćemo vam dati sve potrebne podatke, ako ikakvu volju, želju imate da u svojim školama provedete ovaj školski projekt. Mislim da je potrebno vrlo, vrlo malo, a za jedan kraj ovoga svijeta, za ovu djecu to znači puno, puno, puno. Evo, naš osjećaj je odličan, je li tako, Marta? I lijepo se buditi svaki dan i osjećati da ste učinili nešto dobro. Eto, hvala vam na slušanju, gledanju i vidimo se uskoro.
novinarka: Marta Nazor
autor videozapisa: Michaela Viculin