Grad Split je proglasio 2023. godinu Godinom Miljenka Smoje. Tim povodom se u Slatinama, 11. veljače 2023. održala manifestacija Smoje je naš! u organizaciji Udruge za očuvanje kulturne i prirodne zaštite Slatina na kojoj je gostovao slavni fotoreporter Feđa Klarić, dugogodišnji prijatelj Miljenka Smoje.
Zahvaljujemo što ste odvojili vrijeme za kratak intervju s nama.U Slatinama ste zbog obilježavanja 100. rođendana velikog novinara i pisca Miljenka Smoje. Jučer je i otvorena izložba fotografija Smoje bez cenzure u organizaciju Fotokluba Split i Hrvatskog novinarskog društva. Kako je proteklo otvorenje, jeste li zadovoljni izložbom?
-Ja sam jako zadovoljan. Najprije, hvala vam što ste me pozvali u Slatine, rodno misto Smojine majke, ona je rođeno Škrobica, a to je ovde staro prezime i Smoje se čudo ponosija svojon majkom. Sve skupa, ove dane što se događa oko Smoje, to je za me jako emotivno, mi smo jako bili blizu, do zadnjeg trena njegovoga života. Ja sam odrasta bez oca, pa mi je Smoje bio ne samo novinarski, nego i životni otac. Ne u doslovnom smislu, jasno. Oduševljen sam reakcijom kompletnog grada Splita, pa evo i Slatina, kako su primili odluku gradonačelnika Splita Ivice Puljka da ovo bude Godina Miljenka Smoje.
Bili ste jako dobri prijatelji s njim?
-Bili smo prijatelji, živili skupa. Istina, nismo bili vršnjaci, ja sam njemu uvijek se obraća sa Vi, on je bija bitno stariji od mene, ali sam ima veliko poštovanje prema njegovom djelu i njegovom načinu kako je gledao na život.
Evo, i Vi ste poznati fotograf i novinar. Imate li neku najdražu fotografiju koju možete izdvojiti?
-Najdražu fotografiju ću tek snimit, oću reć da ja i dalje živin svakodnevno uz fotografiju i snimio san puno dragih fotografija, ali svaka nova mi je najdraža jer je ona izazov, u raznim prilikama vremenskim i u neprilikama. Kad radim ja preferiram life fotografiju, to je fotografija života. To je fotografija gdje se vidi čovik. Ja nikad nisam prakticira fotografiju u ateljeu, nego je meni uvik bija izazov, na početku to novinarstvo i traži, da bude autentična, opipljivo, odraz stvarnosti, života.
Za svoj rad ste dobivali nagrade i priznanja. Jeste li na neku najviše ponosni?
-Ja sam dobija, u mojoj struci, u gradu i državi sve moguće nagrade, ali meni je najveća nagrada što živin u gradu Splitu. Tu mislin i na Čiovo i na našu Splitsku i Dalmatinsku zagoru, svo okruženje, sve što je vezano uz moj grad Split.
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo, Vaše školovanje?
-Bilo je zanimljivo, veselo. Ja sam rođen van braka pa sve šta nosi uz to.
Tada je bilo dosta drugačije nego sad.
-A bilo je dosta drugčije, dica, a ima ih i danas koji su u takvoj situaciji. Prvi put sam bija čašćen kad san odlazija redovno u menzu Crvenog križa. Ali i to je sve život. Se la vi šta se reče. Zato, trebamo uvik držat se Smojinih riči, a to znači suosjećat sa svima koji su obespravljeni, koji su omalovažavani, koji su proganjani. Njegov je životni moto: „Uvijek biti kontra, kontra sile!” znači uvijek protiv moćnih, a da služiš poštenima i obespravljenima.
Poznata je vaša dugogodišnja suradnja s Miljenkom Smojom? Kako ste i kada ga upoznali?
-Na drugoj godini Pravnog fakulteta u Splitu, oni su, u Slobodnoj Dalmaciji, raspisali natječaj. Svako par godina tako pozivaju honorarce. I ja sam bija u toj jednoj grupi. Doša san u Slobodnu Dalmaciju, on je bija urednik gradske rubrike, to je bila rubrika Kroz Split. I dočeka je nas mlade, tako i eto, nekako je krenilo. Meni je bio idealno vrime da nešto radin, dobijen neki honorar, pošto nisan ima ni didu ni babu ni oca ni sestru i šta ja znan. I tako je krenilo. On nije vozija, ja san ima položeni vozački ispit, kasnije san kupija auto pa smo zajedno obilazili, putovali Dalmacijon. Ja san od njega učija o novinarstvu, on me je,pošto nisan ima formalno novinarsko zanimanje, uz njega, jasno i uz knjige o fotografiji san polako zaronija u fotografiju, novinsku fotografiju. Ona je drugačija od one koju prakticiramo, obične fotografije. Zapravo, moja profesija se zove fotoreporter, i fotograf i reporter.
Eto, bilo je uz njega lipo.
Pošto ste tako dugo radili s njim, je li Vam ostalo u sjećanju nešto kao najzabavnije ili najzanimljivije iz toga perioda?
-Pa s njime je bilo zanimljivo utoliko smo obilazili sto i jedno malo misto koje nikad ne bi ja vidio. On nije ima nikakvu vikendicu tako da, kad su bili praznici, godišnji odmori, blagdani, on nije odlazija u to svoje misto koje zovemo vikendica. Njemu je vikendica bila cila Dalmacija. Tako da smo mi svi danas profitirali zahvaljujuć njegovom odnosu prema životu, jer je obiša stotine mista, on je samo Brač kad nije bilo ni kilometra asfalta obiša nanoge bar trideste puta. Čitav Brač. Koja je to bila strast, ali i žrtva! Pa onda, jednim dijelom sam i ja tu profitira! A i svi mi! Desetak njihovih knjiga uče nas kako je Dalmacija izgledala prije.
Svi ga znamo kako je dobro oslikavao te karaktere i situacije u malim mistima koje i dan danas možemo vidjeti u svim malim dalmatinskim mistima. Možete li nam reći gdje je on pronalazio inspiraciju, jeli to bio govor, čakavica?
-A baš inspiraciju je nalazio družeći se intenzivno i desetljećima s ljudima. On je idealno poznava mentalitet našega svita. I kad gledamo seriju Malo misto. To su sve auntentični likovi. Nijednoga on nije izmislija. Sve njih, iste poštare, iste svećenike, iste konobare, istu vlast tadašnju, koja je vodila ta mala mista… I samo je on ima izuzetan talenat da to prenese na papir. Kod njega ima možda nešto što je zanimljivo. Mnogi umjetnici svoje autobiografske situacije prenose u svoja djela. Kod njega je bilo obratno kad je bila Bepina i Luigi. U seriji Bepina čitavo vrijeme moli doktora Luigija da je odvede prid oltar, na vjenčanje. U životu Smoje i Lepe je bilo obratno. On je želio da Lepu odvede prid oltar, ali ona nije tila iz jednog praktičnog razloga. Oboje su već imali jedan brak prije toga i ona je smatrala da taj papir, taj događaj, neće pokvarit niti će pouspješit njihovu ljubav. Dok je nije jedan dan privarija, bija je radni dan, četvrtak u podne. Otišli su u Žrnovnicu i on je njoj reka da će radit nešto, s matičarem neku reportažu, i dogodilo se to što se dogodilo. Eto vidite, sve što je radio je bio iz života. Njegovi likovi su stvarni. On je ima čak i knjigu Pasje novelete, razgvori s njegovim prijateljeljem, kompanjonon, a to je bija jedan mješanac, Šarko pas. Pa ribari su stvarni, svi iz života.
I za kraj, imate li kakav savjet ili poruku za naše učenike i mještane?
-Poruka je: Hvala vam! Hvala što ste se sjetili Smoje.
Zahvalni smo Vam.
-Hvala vama i sve što je vezano u slavu Smoje i grada Splita, ja sam raspoložen biti na usluzi. S najvećim zadovoljstvom.
Neizmjerno smo Vam zahvalni za ovaj razgovor i nadamo se da ćete još dolaziti u Slatine.
Kako ne, Slatine su Split!
Do idućeg intervjua, srdačno vas svih pozdravljamo!
Marina Andrijolić
autor fotografija: Sara Jerković
Najnoviji komentari