Ima li veće sreće nego biti čovjek koji sve ljude gleda istim očima? A upravo takvim očima gleda naš Vicko. Da nam takvih osoba više treba, svatko će se složiti. Dobrodušan, vedar, veseo, komunikativan i neposredan. Ponos obitelji i cijele zajednice. Četiri ljubavi svoje ima: nogomet, glazba, konobarenje i obitelj.
Povodom Dana šarenih čarapa 21. ožujka, Dana osoba s Down sindromom, u našoj školi ugostili smo Vicka Kuzmanića, tridesetogodišnjeg mladića iz Vrgorca i njegovu majku Terezu Kuzmanić, predsjednicu Udruge osoba s Down sindromom Osmijeh.
Vidjeti Vicka uvijek je veselje. Tako su ga željno očekivali učenici, kuhari i konobari sa svojim profesorima. Ugostili su ga u školskom restoranu. Pripremili su ručak, a Vicko im je prezentirao svoje konobarske vještine.
Prema riječima njegove majke Tereze Vicko je rođen deset dana prije termina. Sumnja da nosi dijete s Dawn sindromom postojala je pa ju je liječnik Siniša Pivac slao u Zagreb na amniocentozu. Odbila je razmišljajući da je to njeno dijete, kakvo god da je. Na ultrazvuku je bilo sve u redu. Na trenutak se kod nje javila i sumnja. Ali kako kaže, uz nju je bilo nešto jače, nešto opipljivo. Nije bila sama, tu je bilo njeno dijete, njen Vicko. Na kraju joj je dr. Pivac rekao: „Hvala Bogu da je to dijete došlo u vašu obitelj“, zagrlio je i poljubio. Rodbina je Vicka prihvatila. Sumnje su jedino bile kako će ga prihvatit njegove sestre Ana, Iva, Kata i Linda. Kada su došli iz rodilišta, Iva je sama od djece bila kući, Linda u Americi, Kata i Ana u Veloj Luci. Nisu im odmah rekli. Pustili su da ga upoznaju, zavole. A to nije bilo teško jer je bio prekrasna beba. A Vicko kao beba bio je dar, i to kakav dar, Božji. Kad je došao iz rodilišta, pred garažom ga je čekalo tridesetero djece iz okolnih zgrada. Tad su ga prihvatili čista srca. To traje i dan danas jer Vicko dođe do svakoga. Tako nam priča gospođa Tereza. Svi ćemo se složiti da za Vicka vrijedi ona rečenica iz Biblije „Blago onima čista srca…“ jer Vicko izaziva osmijeh na licu i dobro. Nikad ne gleda boju kožu, vjeru ni status. Svima pristupa isto.
Vrtić i osnovnu školu završio je u Vrgorcu. Bilo mu je zanimljivo. Prva četiri razreda pohađao je u Vrgorcu. Učiteljica mu je bila pok. Nada Šimunović (dar Božji, kaže gospođa Tereza). U to vrijeme dolazi defektolog, Vicko tada uživa. Pohađa i nastavu engleskog jezika jer ga je to zanimalo.
Nakon osnovne škole slijedila je srednja škola. Nije bio primljen u Srednju školu Tina Ujevića u Vrgorcu. Prema riječima gospođe Tereze, to je vjerojatno bio Božji naum da Vicko dođe do Pule. Down Syndrom Centar Pula kao naručen je bio za njega. Mama kaže da je poslije osnovne škole Vicko išao na profesionalnu orijentaciju u Split. Ponudili su mu nekoliko zanimanja, a on im je rekao: „To vi budite, a ja ću biti konobar.“ I završio je, u Puli. Konobario je pred predsjednikom Josipovićem, Jadrankom Kosor, ministrom Mornarom i još puno njih. U Bruxellesu je bio 5 dana, pohodio Italiju, Francusku, ali Pula mu je drugi dom.
Svake godine njegov osmi razred sastaje se ljeti. Bio je vjenčani kum prijatelju Luki Radalju, kolegi iz osnovne škole. Dokaz koliko je prihvaćen i koliko ga svi vole.
Za nogomet on živi. Hajduk vječno živi u srcima svih nas, ali u Vickovu srca taj plamen gori od malena, od njegove pete-šeste godine. Od tada i trenira. Prvi trener bio mu je Vlado Bebek, a počinje igrati na poticaj pok. Tonća Pivca, vlasnika Mesne industrije Braća Pivac, koji mu je bio zaštita i koji ga je stvarno volio, kaže gospođa Tereza. Hajduk mu je na prvom mjestu, MNK Vrgorac na drugom. Ne prođe ni jedan trening, niti jedna utakmica da ih ne bodri. Čak je jedan je od 8 igrača Specijalnog tima Hajduk.
Na pitanje ima li u Vrgorcu predrasuda prema njemu, kaže nam da u Vrgorcu nije srela osobu koja je imala negativan stav prema Vicku. Osobno nije imala nekih posebnih problema. Nije dozvolila, ako ih je i bilo, da je obeshrabre. Sve je bilo drugačije prije, danas je to, po njenim riječima, puno lakše sve i zgodnije. Ljudi su otvoreniji, roditelji odgovorniji. Podrška države, prema njenim riječima, stvarno je dobra. Status majke njegovateljice po njoj je pun pogodak. Roditelj je tu najbitniji, kaže da se treba dignuti iznad predrasuda. Stvarnost je da su i druga djeca, potpuno zdrava, danas izložena predrasudama. Ali treba biti postojan jer, kako kaže: „Svi smo djeca Božja“.
Kada smo upitali gospođu Terezu razmišlja li o Vickovoj budućnosti, strepi li, rekla je da ne strepi, da ne razmišlja o tome. Tu su sestre, a budućnost je za svakoga od nas pod upitnikom, neizvjesna. Tko zna što koga čeka? Ali vjeruje u Boga, u njegovu se providnost uzda.
Naš Vicko živi neobičan život na običan način. I nije različit od drugih. Jer, mi ga ne gledamo na taj način. On je veliki izvor ljubavi, ima najiskreniji osmijeh i daje najtopliji zagrljaj na svijetu. On je čista ljubav i radost. Ono što je Vicko dao obitelji i što je obitelj dala Vicku je čista ljubav.
I zar se tu ima što više nadodati? Vicko, samo nebo ti je granica.
Marija Tolić, Anica Grljušić, Nensi Grljušić
Autorica fotografija i videoreportaže: Marija Tolić
Najnoviji komentari