U prostorijama Gimnazije u Kaštel Novom 29. siječnja održano je darivanje krvi. Tim je povodom naš tim novinara izašao na teren, razgovarao s nekoliko sudionika akcije i doznao više o ovom plemenitom činu.
U prostorijama naše Gimnazije ovoga ponedjeljka bilo je poprilično živo. Osim uobičajenog žamora na školskim hodnicima, veselih razgovora i glasnoga smijeha, u nekim se učionicama odvijala nešto drugačija situacija. Naime, naša je škola ustupila svoje prostorije Crvenome križu koji je 29. siječnja od 9 do 13 sati održao dobrovoljnu akciju darivanja krvi.
„Osoba kada dođe mora ispuniti jedan upitnik, uz nju mora imati osobnu iskaznicu i iskaznicu ako su već prije darivali krv. Onda se pristupa vađenju željeza iz prsta. Kap krvi, ako je sve u redu, ona potone, ali ako ispliva, osoba se vraća natrag. Ako je sve u redu, osoba se upućuje liječnici na opći pregled, izmjeri se tlak i liječnica procijeni može li određena osoba donirati krv. Najčešće se izvadi oko 4, 5 decilitara krvi.“, kazala nam je Milena Žigarac, članica Crvenoga križa.
Gospođa Žigarac i sama je darivateljica krvi te nam je otkrila kako se ona nakon darivanja krvi uvijek osjeća bolje, kao da je olakšala dio sebe, a, naravno, tu je i osjećaj zadovoljstva jer ipak nekome pomaže i spašava život. Gospođa Žigarac otkrila nam je da muškarci mogu donirati krv četiri puta, a žene tri puta godišnje. Naglasila nam je da su najčešće potrebne krvne grupe A i AB te nam je objasnila da krv, kao i sve, ima rok trajanja, ovisno o različitim pripravcima koji se vade iz krvi. Prije nego smo se pozdravili s gospođom Žigarac objasnila nam je zašto su odlučili održati akciju darivanja krvi upravo u školi: „Želimo osvijestiti učenike, pokazati vam da to nije tako strašno i ukazati vam da možete pomoći nekome, ne samo osobi koja je stradala u nesreći nego i ljudima koji se liječe isključivo krvlju.“
Među brojnim darivateljima krvi, susreli smo i neka poznata lica – našeg gimnazijalca Borisa kojemu je ovo drugi put da daruje krv i odradio je to uistinu profesionalno. Napominje da ga je tijekom prvoga puta doniranja krvi hvatala lagana nesvjestica, ali danas se osjećao zaista odlično.
Nedugo nakon Borisa, u susret nam je došla naša profesorica Marija Jerkunica koja ovoga puta, nažalost, nije bila u mogućnosti darovati krv, ali to je neće obeshrabriti i spriječiti da pokuša ponovno sljedeći put.
Pred sam kraj akcije darivanja krvi pristigla je i naša draga ravnateljica Marija Kezele, dobro poznato lice svim kaštelanskim darivateljima krvi. Naša je ravnateljica dugi niz godina darivateljica krvi, a kako i sama kaže, od kada su se ovakve akcije počele odvijati i u našoj Školi, nemoguće ih je propustiti ili zaboraviti.
„Ja sam već odavno odlučila darivati krv, ne moraš se puno potruditi, a učiniš nešto za druge. Stvarno mislim da je ovo najmanje što čovjek može učiniti za potrebite.“, kazala nam je ravnateljica Kezele, a mi ćemo za kraj njenim riječima samo nadodati jednu značajnu rečenicu – „Daruj krv, spasi život!“
Napisale: Luce Stričević i Marijeta Jadrić (2.a)