Ona je spisateljica, glumica i pjevačica. Lijepa je, zanimljiva, pomalo nedokučiva i, možemo reći, prepoznatljiva po svom specifičnom glasu. Ona je Mila Elegović. Povodom predstavljanja svoje slikovnice „Zašto ptice pjevaju“ u Gradskoj knjižnici Vrgorac pristala je na jedan mali intervju.
Mila Elegović: „Dovoljno je da se probudiš ujutro i da si živ i zdrav i da imaš i dan kao šansu. To je dovoljan razlog da budeš radostan.“
NOVINARKA: Dobra večer, gospođo Elegović!
MILA: Dobra večer, pozdrav svima! Jako sam sretna što mogu biti ovdje u Vrgorcu i što sam upoznala ovako divnu, šarmantnu voditeljicu i novinarku i što će ovaj moj intervju čitati i gledati svi mladi iz ovoga kraja. To mi je silno važno jer jako volim ovaj kraj. Kad se vozim Dalmatinom, od Makarske pa dalje, onda mi je nekako uvijek u srcu, zaigra mi srce.
NOVINARKA: Kako se osjećate u Vrgorcu?
MILA: Vrgorac je jedno čudesno, posebno mjesto koje je povijesno važno, koje je toliko specifično. Rekla bih da je to hrvatska Sicilija. Prije no što sam došla ovamo srela sam jednog starog gospodina dida Iku kojeg sam zagrlila i poljubila, odmah smo se nekako prepoznali. Ovdje su ljudi strašno pitomi i dragi. Osjećam se lijepo. Nekako sam ponosna na Vrgorac, ne znam zašto, valjda zbog svih tih pjesničkih momenata, zbog Tina, zbog povijesti. Ponosito se osjećam.
NOVINARKA: Jeste li prvi put ovdje?
MILA: Ne, nisam. Bila sam ovdje s Vedranom Mlikotom i s Festom, istina, prije nekoliko godina. Bili smo u parku. Znam da su me komarci izboli. Po tome pamtim ljetne turneje s Vedranom Mlikotom, gdje god da dođem. Ali ovo je prvi put da sam u vrgorskoj Gradskoj knjižnici .
NOVINARKA: Koji je povod vašeg dolaska?
MILA: Ovog puta sam došla zato što predstavljam svoj novi projekt. Otvorila sam novo poglavlje svoga života jer vjerujem da se čovjek u tijeku svog kreativnog života mora obnavljati, mora osvježavati svoj ciklus. Ja sam počela pisati prvo glazbu, pa svoje pjesme, pa je na koncu nastala slikovnica koju predstavljam u Vrgorcu „Zašto ptice pjevaju“ u izdanju Profila. To je jedna slatka priča koja ustvari nosi poruku o radosti. Ja svojom kreativnošću ne gospodarim, nikad ne znam o čemu ću pisati. Sad mi je jasno da je životna sila htjela da napišem nešto da ljude podsjetim da je radost važna.
NOVINARKA: O čemu pišete u svojoj slikovnici?
MILA: Čini mi se da ljudi trebaju jako puno razloga da bi bili sretni, pa im treba puno materijalnog, trebaju im čak i ljudi, trebaju im veze, treba im puno hrane, trebaju puno novaca, cipela. Uglavnom, svega im nešto treba, a radost je jednostavna, dovoljno je da se probudiš ujutro i da si živ i zdrav i da imaš i dan kao šansu. I to je dovoljan razlog da budeš radostan. O tome govori moja slikovnica, govori jezikom koje može dijete razumjeti. Ja jako puno volim putovati sama. Ja sam jedan nomad, ciganka koja sjedi u svom autu i luta unaokolo. Čovjek ne bi očekivao od mene, ali eto, ja to volim, promatram svijet. Znam biti na nekim potpuno neuobičajenim mjestima. Ptičji svijet je potpuno zanemaren. Ptice komuniciraju i postoje i, ono što je najvažnije, ptice se ne brinu. Kao što u Bibliji piše: „Nemojte se brinuti, Otac nebeski hrani svoje ptice“. Tako da eto pišem o pticama, ovo je ptičji ciklus od tri knjige. Druga će izaći na proljeće iduće godine „Vrabica hrabrica“ i „Ringišpl od četiri vjetra“, a treća se zove „Ja sam ptica kos, razbit ću ti nos“ o jednoj maloj skejterici hejterici. Teme knjiga su radost, glad i vršnjačko nasilje.
NOVINARKA: Moram Vam pohvaliti ilustracije. Tko je ilustrirao slikovnicu?
MILA: Jedna prekrasna mlada dama koja je kćerka moje kolegice Anje Šovagović Despot, Ana Despot, za koju sam uvijek mislila da će biti glumica jer je nadarena glumica. Međutim, ona je otišla na Likovnu akademiju. Prvo je dugo bila u Muzičkoj školi, a završila je animaciju. Vidjela sam njene radove na Instagramu. Ja sam inače aktivna na Instagramu, mislim da Instagram može biti vrlo pozitivna stvar. Upoznajete puno ljudi, upoznajete svijet i saznate što drugi ljudi rade. Naravno, Instagram ne smije biti jedini izvor informacija. Ja nisam osoba koja će provesti sate na njemu, ali isto tako mislim da čovjek treba biti u skladu s vremenom. Tvoja generacija voli društvene mreže, vama je to važno. I tako sam ja saznala za Anu. Ja sam vidjela njenu ilustraciju i rekla: „Hoću da mi ova cura to radi.“ Onda sam u Profil došla i prezentirala. Oni su rekli: „Čekajte, pa imamo druge ilustratore.“ Ja sam rekla: „Ne, ja želim baš nju“, jer sam znala da će ona moći razumjeti ono što ja u slikovnici pišem.
NOVINARKA: Kakav je odjek publike na slikovnicu?
MILA: Publika je jako vesela. Što se tiče moje slikovnice jako, jako vesela, s time da postoji jedna stvar. Znaš, kad si osoba kao ja koja puno radi različitih stvari, ljudi jako teško pristaju na to jer ja sam glumica u svojoj biti. Međutim, kad sam se pojavila kao pjevačica, onda su podigli obrve, dobro, pa šta ona sad radi tu, pa kad sam napisala svoj album, pa šta sad ona radi tu, pa kad sam napisala slikovnicu, znaš sad je već to, kako bih rekla, valjda, onako totalno neprihvatljivo. A ja vjerujem da je svaki čovjek kreativan, da to nije vještina, već sposobnost koju imaš, i da je samo pitanje da te svoje darove živiš bez obzira što društvo oko tebe govori. I ako imaš neki plan, evo recimo, da budeš policajac, vojnik ili doktor da to ostvariš bez obzira na ono što ti drugi kažu. Ako te nosi ta životna sila, onda si ti to. E sad, to je ta neka borba koju ti sam moraš proći sa sobom jer meni su moji roditelji rekli: „Ne, ti nećeš biti glumica, moraš završiti neki normalni faks“, a ja sam se oduprla, imala sam tu snagu u sebi, ali sam bila posvećena tome, odlučila sam se na to i predala sam se tome i to nije bio moj hir, nego sam im dokazala, i sebi i svijetu. Tako da eto, i slikovnica je sad tu, sad se već javnost navikla da ja baš nisam normalna, da ću uvijek nečim iznenaditi javnost. Ali, više-manje mi je važno da živim punim plućima. Jedan američki filozof iz 19. st. Henry Truro kojeg možeš vidjeti u filmu Društvo mrtvih pjesnika je napisao jedno krasno djelo koje se zove Valdon u kojem je jedan citat i moj životni moto – Ne želim završiti život da sam živio, a da nisam živ. Dakle, želim živjeti punim plućima, želim iskusiti sve što je moguće, želim biti ljudsko biće u punom smislu, što znači da ću iskrvariti, da ću doživjeti poraz, ali da ću se boriti i da ću raditi ono što želim.
NOVINARKA: Naveli smo da ste pjevačica, glumica i spisateljica. Što vas najviše ispunjava?
MILA: Najviše me ispunjava sve to. Iskreno, najviše volim raditi mjuzikl jer u mjuziklu pjevam, plešem i glumim. Balet je jedan jako veliki dio moga života jer sam počela kao klasična balerina, i ta disciplina koju sam tamo stekla mi je pomogla da kroz sve te stvari prolazim. Ja volim mijenjati sve te sad sam malo tu, sad sam ovdje, ali volim u tim svjetovima biti duboko, konkretno. Kad pjevam zaista pjevam, kad glumim onda glumim, kad radim mjuzikl, evo sad trenutno radim na mjuziklu Ljepotica i zvijer. U mjuziklu sam najsretnija. Najviše me veseli otkrivanje novih svjetova.
NOVINARKA: Poznati ste po brojnim ulogama, ali najviše kao Irena iz serije Bitange i princeze. Koliko vam je ta uloga bila važna u životu?
MILA: To mi je možda najvažnija uloga jer mi je donijela onaj dio prepoznavanja i opće ljubavi. Znaš, ljudi se vežu za jedno lice. Prvo sam im išla jako na živce zbog svog visokog glasa. Ljudima je to bilo neprihvatljivo. Baš nekidan je režiser Kulenović radio jedan intervju gdje je napisao istinu. Mi kad smo radili Bitange, nisu bile toliko voljene. Tek je tvoja generacija prihvatila Bitange i što su godine išle ljudima je postalo jasno što je to. Na početku ti je to bilo jako, jako negativno ocijenjeno, naročito moje lice. Ja sam im išla užasno na živce sa svojim visokim glasom. Međutim, moj visoki glas je meni donio strašno puno posla. Taj high pitched voice nema puno ljudi i meni je dopustio raditi stvari koje inače ne bih radila. Tako da snimam puno crtića, užasno puno sinkronizacija i to je onako jedan moj trade mark.
NOVINARKA: Je li vam draže glumiti u kazalištu ili na TV-u, u filmu? I zašto?
MILA: Ne razmišljam o tome. To kako dođe, ali kazalište je moj dom jer mi je važna ta dnevna higijena da svaki dan nastupam negdje, jer si stalno živ. Volim jako publiku, volim i publiku od 3 godine i od 93 godine. Svaka ima svoje zahtjeve i svakoj se moraš predati, moraš joj se dati. Kod snimanja, zbog drugih stvari, ne dijelim to.
NOVINARKA: Kako biste opisali svoj glas?
MILA: Moj glas je, u stvari moj glas, prirodan glas je, evo kao što vidiš, nije toliko visok. Ja imam jako puno dubina, ogroman raspon što zahvaljujem studiju pjevanja jer sam učila klasično pjevanje koje mi je dopustilo vladanje glasom od dubina do visina i posjedovanje tehnike pjevanja koja mi dopušta da u govoru radim ono što želim, a da se nikad ne umorim, da mi glas ne pukne. Tako da kod svoga glasa volim fleksibilnost, ali recimo, svaki dan radim na svome glasu. Ja sam i prije nego što sam došla u Vrgorac, u Makarskoj odradila jutarnji trening. Otrčala sam danas oko poluotoka Sv. Petar i dobila na dar najljepše jutro na svijetu. A poslije tog fizičkog dijela sam isto tako radila na svome glasu jer znam, recimo danas nisam imala mikrofon ovdje u Vrgorcu pa sam znala da će to biti veći napor, da moram osposobiti svoju dijafragmu i cijeli aparat, svoja leđa, i disati na sve načine koji glasu trebaju da bi on bio svjež i živ.
NOVINARKA: Vi i pjevate. Kako biste vi opisali svoje pjesme? Kojem žanru pripadaju?
MILA: Ja sam šansonjer, kantautor, u smislu da ja kroz svoje pjesme pričam priče kroz glazbu. Tu sam jako muško-žensko orijentirana, ali na jedan vrlo sirov način. Konkretno, ja imam dosta autobiografskih priča i slika u svojoj glazbi. Moja glazba je je dosta impresionistička. Ljudima često nerazumljiva jer je to glazba trenutka. Ona nije komercijalna al’ se ponekad i to dogodi. Rekla bih da je moja glazba duboko intimna.
NOVINARKA: Koju vrstu glazbu Vi volite?
MILA: Zadnje mi se jako svidjela nova pjesma Saše Matića s Milicom Pavlović. Sad ja to ne smijem reći jer se od akademske građanke ne očekuje da voli i narodnu glazbu. Ja volim svu glazbu. Volim i rock and roll, od Rolling Stonesa do Saše Matića. Zašto? Zato što je sva dobra glazba dobra, glazba ili je dobra ili loša. I nemam tu vrstu snobizma da ću reći da ne volim tu vrstu glazbe. Volim slušati filmsku glazbu, volim apsolutnu svu glazbu koja mi izazove emociju. Nije mi bitan žanr, ni ime ni prezime.
NOVINARKA: Pišete li Vi sami tekstove?
MILA: Da, pišem glazbu, pišem svoje note jer sviram klavir. Ne bi baš pristali ovi hitmakeri da sam im došla i rekla: „ Daj mi napiši nešto“. I onda sam shvatila da moram sama. Ako se želim baviti glazbom, moram to učiniti sama. To je bio jedan jako težak period od godinu dana. Onda sam jedan uradak donijela Zvonimiru Dusperu i on je rekao: „Ovo ti je genijalno, daj donesi ti meni toga još.“ I onda sam napisala cijeli album. I to sve ide u prilog onome što sam ti prije rekla da je svaki čovjek kreativan samo to treba sebi priznati i na tome raditi.
NOVINARKA: Nastupali ste na Dori. Namjeravate li opet nastupati?
MILA: To je bio jedan jako težak trenutak za mene jer sam bila zadnja i jako me to pogodilo. Kad si kao zvijezda, ajmo reći, koju ljudi vole i prepoznaju, i onda dođeš i budeš zadnji, to je stvarno grozno. Ali, mislim da je Bog htio da tu naučim što znači poraz i da mi je htio pokazati, ajde da ja sad vidim kako ćeš se ti u svojoj 51-oj godini nositi sa činjenicom da nisi bila dobra, da si jednostavno bila zadnja. Ajde, da te vidim tu. Tako da mi je to bila jedna velika škola. Išla bih na Doru ponovo, zašto ne, da mi se dogodi pjesma. Dora je jedno mjesto, nažalost, koje je pod ogromnom lupom javnosti koja ti šalje jako negativne poruke u startu. Postoji ta jedna cijela sekta Eurosong fanova. Ja sam dobivala strašne poruke u svoj inbox prije nastupa. Dakle, to jedno čudno vezivanje za Eurosnog je nešto što mi se nije svidjelo jer se ne slavi glazba. Na Eurosongu više nije važna glazba, nažalost. Kad sam ja bila mala, onda je Eurosong bio jedini naš izlaz u svjetsku glazbu, i tu je bila jako dobra glazba. Međutim, sad to nije više tako. Ali, dobro, išla bih, da.
NOVINARKA: Na kraju, što biste poručili našim gledateljima, posebno mladima, kao glumica, spisateljica i pjevačica?
MILA: To je jako teško jer mladi ljudi ne vole savjete. Ja sam sigurna da ni ti ne voliš savjete. Zato vam ne treba davati savjete. Ja bih ti samo rekla: „Budi hrabra, budi hrabra, budi hrabra i budi dobra i ništa drugo.“ A sve što želiš, to ćeš ti već sama, budi hrabra i budi dobra“.
NOVINARKA: Hvala Vam lijepa za intervju. Želimo vam puno uspjeha u budućem životu i radu i dođite nam opet.
MILA: Hvala!
Gabi Bunoza i Karla Bebek
