U samom srcu Splita, unutar zidova Centra za kulturu i cjeloživotno učenje „Zlatna vrata“, vodi se tiha, ali uporna borba za očuvanje kulture i umjetnosti. Jedna od najposvećenijih osoba na tom putu svakako je Tamara Visković – kulturna radnica, filmska entuzijastica, glazbena kritičarka i neumorna promotorica umjetnosti. S nama je podijelila priču o svom dugogodišnjem radu, važnosti kulture za mlade te kako se ljubav prema umjetnosti najčešće rađa upravo u vlastitom domu. Razgovor s Tamarom Visković je vodila naša učenica 7. razreda Laura Kovačević.
Laura: Dobar dan! Nalazimo se u Centru za kulturu i cjeloživotno učenje „Zlatna vrata“ u Splitu. Danas razgovaramo s voditeljicom za kulturu Tamarom Visković, osobom koja je cijeli svoj život posvetila kulturi, umjetnosti i filmu. Razgovarat ćemo o njezinom iskustvu rada u kulturi i savjetima za mlade. Gospođo Tamara, hvala Vam što ste nas ugostili!
Tamara Visković: Hvala vama što ste me pozvali!
Laura: Za početak, kada i kako ste se zainteresirali za kulturu i umjetnost?
Tamara Visković: A ja mislim kao i svi ostali, iskreno ne vjerujem da se ljudi za kulturu, za umjetnost ili bilo što drugo zainteresiraju na drugačiji način nego u vlastitoj kući. Imate jedno zanimljivo istraživanje, ako ovaj to možemo primijeniti na ovu situaciju, koje govore da, da bi neka mlada osoba, odnosno kasnije odrasla osoba, postala zainteresirana za kulturne sadržaje, dakle za glazbu, za film, za likovnu umjetnost, bilo što, kazalište, najveći utjecaj ima njegova vlastita kuća. A u njegovoj vlastitoj kući, najveći utjecaj ima, najbolji pokazatelj u nekom sociološkom smislu, ima broj knjiga koji postoje u kući. Zašto? Naravno da sam broj knjiga na polici ne znači apsolutno ništa, neće vama knjige same ući u glavu niti će vas i na koji način bitno potaknuti da se bavite ičim, ali činjenica da neka kuća na svojim policama ima knjige pokazuje da u toj kući žive ljudi koje neki sadržaji zanimaju, automatski čim, to su najčešće roditelji ili neka šira obitelj, čim taj interes obitelji postoji, on se na neki prirodan način prebacuje i na najmlađe članove te obitelji. Naravno da to apsolutno ništa ne mora značiti za neki daljnji razvoj, ali u tom inicijalnom momentu, to je ono što je najbitnije, a ja mislim da sam ja to jednostavno pokupila prirodno iz svog kućanstva.
Laura: Radite u Kinoteci Zlatna vrata. Možete li nam malo približiti rad Kinoteke? Kako birate filmove i zašto je kinoteka bitna?
Tamara Visković: Ovako, ono što je najbitnije za Kinoteku je da ona javna ustanova, dakle kao javna ustanova, ona nije usmjerena na profit, ona je usmjerena na nešto što se zove javna potreba, a javna potreba je sve ono što neka zajednica smatra da je njegovom društvu potrebno da bi se to društvo razvijalo, da bi bilo korisno za svoje građane. Utoliko je kinoteka specifično kino jer ona ne bira filmove po tome koliki će profit oni ostvariti kod prikazivanja, nego bira filmove po onome koliko smatra da je bitno da ti filmovi, ti sadržaji, budu prikazani, čak i onda kada je dosta…, za pretpostavit da oni neće imati veoma široku publiku. U tom smislu to postaje sve važnije i važnije. Zašto? Zato jer živimo u društvu koje je sve više i više koncentrirano na profit, dakle na nekakav kapital, na neku zaradu. U tom sustavu otpadaju vrlo brzo stvari koje su jako vrijedne, koje je bitno da budu viđene, koje je bitno da budu proživljene, ali nisu u mogućnosti da stvore jako veliki profit. Zato postaje sve važnije i važnije da kulturne sadržaje i film i glazbu i sve ostalo zaštitimo kroz javne ustanove. Utoliko je kinoteka veoma bitna, zato jer prikazuje filmove koji se mahom ne prikazuju u drugim kinima, koji imaju neku važnu ulogu za društvo, dakle govore ili umjetničku ili socijalnu ili bilo koju drugu, govore o temama okojima je bitno da se govori, govore na način na koji ne govore komercijalni filmovi. Filmovi se biraju doslovno onako što bi se reklo hand picked, dakle svaki film se bira zato što je dobar, zato što je kvalitetan, zato što ima neku kvalitetu koja ga drži vrlo bitnim za prikazivanje u nekom društvu. Utoliko mi prikazujemo više- manje nezavisne filmove, prikazujemo filmove iz različitih kinematografija, dakle i japanske, i korejske, i poljske i bugarske filmove koji ne dolaze u komercijalna kina. Isto tako jako puno prikazujemo dokumentarce i filmove za mladu publiku.
Laura: Zašto mislite da su film i umjetnost važni za mlade ljude?
Tamara Visković: Mislim da su film i umjetnost važni za svih, ali važni su za mlade zato jer ukoliko kao relativno mlada osoba ne steknete one kompetencije koje su potrebne da biste bili u stanju, ne samo uživati, nego uopće razumjeti i knjigu i film i likovnu umjetnost, relativno je mala vjerojatnost da ćete je steći kasnije u životu. To nije nešto što je moje privatno mišljenje, to je nešto što je dokazano cijelim nizom istraživanja. Dakle, te kompetencije koje se stječu za razumijevanje književnosti i vizualnih umjetnosti, stječu se u djetinjstvu i u mladosti. Bojim se da se one sve više i više gube s vremenom. Zašto? Zato jer dobivamo nove vrste komunikacije koje na druge načine konfiguriraju naš mozak. Konfiguriraju ga na vrlo brzu informaciju, na vizualnu informaciju, na informaciju koja je instantna, oko koje se ne moramo previše truditi. Kad je u pitanju književnosti ili film ili bilo koja druga složenija vrsta umjetnosti, ona zahtijeva izvjestan fokus, ona zahtijeva izvjesno prethodno znanje, isto tako, ona je komunikacija kao i sve drugo. Dakle, komunikacija nikad ne može biti jednostrana, da bi film iskomunicirao ono što želi reći, na drugu na drugoj strani mora postojati osoba koja ima kapacitet da to shvati i utoliko je strašno bitno da mladu publiku jednostavno izlažemo, izlažemo filmu, izlažemo književnosti, izlažemo stripovima, izlažemo slici na zidu, kako bi s vremenom stvarali te kompetencije razumijevanja svega toga zajedno. Nije bitno da odmah u prvom momentu u tome uživaju, ali je bitno da stvaraju, korak po korak, kontekst u koji kasnije mogu sve složenije i složenije sadržaje uklapati.
Laura: Bili ste i glazbena kritičarka. Kako ste ušli u taj svijet i kako je izgledao taj posao?
Tamara Visković: Posao izgledao sam po sebi prilično dosadan, slušate muziku i pišete o njoj, nema baš puno neke dinamike, ali da, jest malo interesantan taj ulazak. Zašto? Zato jer je to bilo jedino vrijeme, koje možda današnjim mladima prilično neshvatljivo, jedno vrijeme kada, da biste dobili nekakav svoj javni glas, koji danas više manje svaka mlada osoba može ostvariti ili kroz blogove ili kroz društvene mreže ili kroz bilo koju drugu vrstu digitalne komunikacije, to je bilo vrijeme dakle negdje prvi dio 90-tih godina kad ste svoj javni glas mogli dobiti jedino na način da postanete dio nekog oficijelnog javnog medija. To naravno nije bilo jednostavno jer je vrlo ograničen broj ljudi imao pristup takvoj vrsti pisanja, takvoj vrsti pojavljivanja u medijima. Ja sam tu imala malo sreće da je među mojim prijateljima bilo dosta novinara, dosta ljudi koji su radili u medijima, koji su me poznavali pa su znali da puno slušam muziku, da znam dosta o muzici, da nisam baš skroz nepismena, pa sam tako dobila prijedlog biste li vi nešto malo pisali i to je vrlo brzo buknulo na radiju, na televiziju i na novine, na nekoliko časopisa, ali meni je to posebno drago zbog nečeg drugog, ne toliko zbog tog samog pisanja. Zbog toga što je ta glazbena kritika, odnosno kritika pop i rock glazbe, bila i moram reći do danas ostala, jedan muški klub, izrazito zatvoren muški klubu kojem barem u ono doba ja ne znam da je bilo da je bila iti jedna žena koja je bila malo više eksponirana u tom smislu, naravno. Bilo je puno novinarki, puno kolumnistica, ali taj teritorij rock kritike je uvijek bio onako za dečke i dan danas je ustvari skoro ostao, ali moram reći da se s tim širenjem načina na koji se može komunicirati prema javnošću pojavilo puno puno više žena i da su te žene danas kad gledam, kad čitam i filmske kritike i glazbene kritike po novinama, ovo malo što je još ostalo, možda je najsvježiji glasovi koji se pojavljuju tu. Ja vrlo rado čitam i Zrinku Pavlić, ona će nam biti sada u travnju gošća, potom Hanu Samaržiju, ona će nam vjerojatno biti gošća u sad u lipnju ili u rujnu. Dakle, to su sve relativno mlade žene koje su se pojavile kad su buknule društvene mreže. Odjednom se pojavilo jako puno žena koje su imale puno toga za reći, imale su priliku da ih se vidi. Prije toga si uistinu morao ima sreće i ja moram reći da bez obzira što sam pisala u jako puno časopisa i novina, nikad se nisam osjećala baš nekakvim potpunim dijelom te grupe koja je postojala.
Laura: Imate li neku omiljenu vrstu glazbe ili slušate sve?
Tamara Visković: Ma slušam sve, nisam neki fan ove estradne muzike, to mi je malo dosadno, ne podcjenjujem je, ali me ne zanima, a šta se žanrova tiče, nemam ja ni za film ni za glazbu nikad nisam imala te žanrovske nekakve preference. Ja u principu mogu slušati sve dokle god mi se sviđa, dokle god valja, dokle god ima neku neki kontekst koji je kvalitetan, koji je dobar, koji pruža neku inovaciju, koja daje nešto novo.
Laura: Poznati splitski bend TBF spomenuo vas je u pjesmi ‘T.V.’ s albuma „Umjetnost zdravog đira“ iz 1997. godine. Kako ste se osjećali kada ste čuli pjesmu?
Tamara Visković: Nećete vjerovati, uopće ne sjećam, ja se uopće ne sjećam kad sam je prvi put čula niti kad sam čula za nju. Mislim, vjerojatno do mene, ja se fakat ne sjećam tih stvari, ali mi se tad, u to vrijeme nismo poznavali. U međuvremenu smo se upoznali i postali prijatelji i tako dalje, ali to T. V. je izašlo iz Slobodne Dalmacije zato jer su se svi moji tekstovi potpisivali s T. V. i većina ljudi u početku nije uopće znala tko stoji iza tog T. V. Većina ljudi je u to vrijeme mislila da je to neki muškarac. Jednom prilikom je urednik tražio da mu pošaljem sliku pa da stavi sliku na stranicu pa nisam dala da mi stavi sliku, onda sam rekla: Bogati da još vide kako izgledam, lovit će me po gradu! Tako da smo s stog T. V. prešli na puno i prezime, to je bio taj maksimum, sliku nisam dala.
Laura: Koji vam je omiljeni film koji ste pogledali u Kinoteci?
Tamara Visković: E, sad, to je dosta teško reći. Dosta je teško reći zato što ja ovdje u kinoteku dolazim još od osamdesetih godina. Ja sam ovdje počela dolaziti kao tinejdžerka u vrijeme kad je ona ustvari bila zatvorena zgrada na način da si mogao u kino dvoranu ući samo ako si bio član kinoteke i moja najdraža priča iz tog vremena je činjenica da smo mi bili toliko…, toliko nam je bilo bitno da dolazimo, da ti si imao svoj termin i svoju malu karticu, svoj mali broj koji si morao dati na ulazu. I mi smo doma falsificirali te brojeve, dakle kupovali bi one rezače za pizzu, i onda bi s time izrezivali male brojeve, ispisivali tako da bi mogli doći dva puta ili da bi mogli doć ako smo koji put propustili film. Ja sam ovdje u kinoteci pogledala više manje sve klasike koji su bili vrijedni da se pogledaju i to smatram možda jednim od najvažnijih dijelova svoje edukacije, generalno.
Laura: Gotovo 30 godina radite na organiziranju i produkciji programa u kulturi. Objavljujete tekstove i eseje s područja glazbene i likovne kritike, te popularne kulture općenito u nizu novinskih i web izdanja, radija i TV-a. Možete li nam izdvojiti najzanimljiviji kulturni događaj na kojem ste radili?
Tamara Visković: E, sad, ovako. Ja sam nekako u to, u tom putu, prošla stvarno puno, puno različitih varijanti kulturne produkcije. Dakle, radila sam za filmske festivale, kao kustosica u galeriji i ovdje sada u kinoteci, to su stvarno stvari koje su bitno različite. One imaju vrlo različite postupke, vrlo različite nivoe kreativnosti koji se u to mogu ubaciti. Mogu reći da su sve te stvari bile stvarno dobre i kvalitetne, osim možda onih nekih koji sam radila početkom, još u 20-im godinama kada nisam imala baš puno izbora, nego sam morala raditi što mi daju da radim pa tu je bilo svakakvih gluposti, al dobro, ovaj, i to je bilo od neke koristi, treba čovjek i gluposti raditi u životu.
Što se tiče nekog likovnog dijela, ja osobno s najviše topline pamtim izložbu u Robnoj kući Prima. Zašto? Zato jer je ta izložba bila rađena u vrijeme kad je robna kuća bila zatvorena. To je bila robna kuća Jadrantekstila svojedobno i radnici Jadrantekstila su dežurali u zgradi kako im zgrada ne bi bila oduzeta, pošto je tu došlo do nekakve vrlo čudne privatizaciji i uopće priča koje su se kasnije razvile u nekom drugom smjeru, ali u to vrijeme smo mi, kao nekakva grupa relativno mladih kustosa i umjetnika, željeli svratiti pažnju na devastaciju ne samo kulturno, jer to je jedna zgrada od kulturnog značaja, nego i socijalnu devastaciju koja se tu događa. I ušli smo među ljude zamoliti da nas ipak puste u prostor, da prostor ipak otvore na desetak dana kako bismo mi unutra mogli napraviti jednu konceptualnu izložbu i na koncu, ne samo da su nas pustili unutra, nego su i se složili da budu i dio izložbe, odnosno da oni kao neka vrsta performera, kao ljudi koji stoje za praznim policama i na praznim štandovima budu dio izložbe koja je trajala 10 dana. Imala je stvarno odličan odjek. Naravno da ona nažalost nije uspjela spriječiti sve ono što se dogodilo kasnije, ali je uspjela na neki način svratiti pažnju na činjenicu da ti ljudi postoje, da ta zgrada postoji i da postoji neka vrijednost koja stoji iza toga.
Laura: Koliko je teško voditi kulturnu ustanovu i organizirati kulturna događanja? Koji su izazovi, a koje dobre strane?
Tamara Visković: Pa u svakom poslu postoji onaj neki veliki komad posla koji se odrađuje iza scene, koji nitko ne vidi. Možda je on najmanje vidljiv u kulturi zato što je kultura najčešće nešto, bilo kazalište, bilo izložba, ili film, uvijek je to nešto što publika gleda samo i isključivo krajnji rezultat. Sve ono što stoji iza toga, je publici nevidljivo i često je nevidljivo čak i onima kojima bi trebalo biti vidljivo. Mi dan danas imamo situacije u kojima ljudi apsolutno ne razumiju koliki ogroman komad posla stoji iza jedne veće izložbe, iza jednog filmskog programa koji traje kontinuirano ili iza kazališne predstave, recimo. Mi, kad dođemo u kazalište, pogledamo predstavu, to ne nama izgleda super nam se ne svidi, ali ta količina mjeseca i mjeseca rada, tih stotina i stotina ljudi koji su u tome morale sudjelovati na ovaj ili onaj način s više ili manje angažmana, nama ostaju potpuno nevidljivi i tu je jedan onako, ono što bi se reklo, „Kvaka 22“. Što su oni manje vidljivi, to bolje. Dokle god vi ne vidite rad koji je u to uložen, dokle god ga ne osjećate, dotle je ustvari posao bolje napravljen.
Što se samog ovog posla kinoteke tiče, tu je jedan ogroman dio administrativnog posla koji je potpuno nevidljiv. Dakle, svaki film, evo recimo da vi danas popodne dolazite pogledati film u kinoteku, nećemo uopće govoriti što stoji iza rada na jednom filmu. Ja taj film moram prvo nabaviti. Dakle, ne mogu ja skinuti film s interneta i onda ga prikazati. Nabava filma zahtjeva pregovaranje s distributerima, producentima ili kim već. Nabava filma zahtijeva administraciju za svaku posebnu projekciju, dakle svaka projekcija ima svoju cijenu, ima svoju administraciju, ima svoj ugovor, ima svoju naplatu, i svu onu papirologiju koja ide iza nje. Svaka projekcija ima naravno ljude koji moraju gore pustiti koji moraju skinuti film s interneta, koji se šalje posebnom vezom, koji onda to sve moraju provjeriti, koji to moraju sve zajedno uskladi sa titlovima, koji moraju doći na posao u to i to vrijeme da bi to napravili i tako za svaku od nekih 50-ak projekcija koje se prikazuju mjesečno. Naravno, to je onda i posao toga da vi te filmove, prije nego što ih prikažete, morate znati nešto o njima. Zato je važno i da se ide na festivale, da se prati film stalno. Ne možete jednostavno iz glave birati, ono da vam se čini da je neki naslov baš zgodan, nego morate uistinu pratiti, znati šta valja, šta ne valja, a onda da ne govorim da sam taj dio posla koji ja trenutno radim u principu sama, zahtjeva i da vi to sve lijepo posložite, da vi to sve iskontrolirate, da pošaljete dizajneru, da dizajner to odradi, da se to pošalje u tiskaru, da to sve skupa dođe na vrijeme, da se napiše 30 stranica teksta koje idu o svakom filmu na web… Dakle, tu svaki dan ima posla toliko da realno ja petkom ovaj nosim laptop doma, i nastavljam to raditi preko vikenda. U kulturi je uvijek takva situacija da se kaže da show must go on. Ne možete vi jednostavno malo biti bolesni pa danas neće biti projekcije, nego ako ste bolesni ili ne znam šta vam je, ali posao mora ići dalje, dakle netko ga mora odraditi.
Laura: Za kraj, što biste poručili mladima koji žele više sudjelovati u kulturnim događanjima u Splitu?
Tamara Visković: Ovako, u Splitu uistinu nije da nema različitih događaja, oni su nažalost vrlo često slabo iskomunicirani prema javnosti. To je također jedan rezultat činjenice da je i svako oglašavanje postalo užasno skupo. Većina sadržaja u kulturi su neprofitni i funkcioniraju s relativno malim sredstvima i nisu se u stanju promovirati do one mjere koliko je potrebno da svi za njih čuju. Dakle, prvo što bi bilo najvažnije za svaku osobu koja želi malo upratiti što se događa, da se mora nažalost sama malo više angažirati da vidi šta se događa iz jednostavnog razloga šta evo i danas i preko društvenih mreža kad sami promoviramo i tako dalje, to košta ko svetog Petra kajgana da bi došlo do par tisuća ljudi itd. Tako da uistinu je nekakav osobni angažman uvijek potreban. Druga stvar koja je užasno važna je da jednostavno se sami uključite u organizaciju nečega, sami počnete raditi nešto. Nije to toliko komplicirano kao što izgleda. U jednom momentu, kad vas nešto zainteresira, uvijek je dobro početi raditi ne zato da bi se sutra postali umjetnik, ne morate imati takve ambicije, nego zato što, kad sami se uključiti u nešto, onda vam ljudi i informacije sami počnu dolaziti. Svaki dolazi onome tko nešto radi. I zato su to dvije stvari: prvo pratiti, a drugo i sam raditi. I u krajnjoj liniji, treba riskirati! Ja uvijek kažem ovdje da su programi u Kinoteci takvi da možete doći u bilo koju uru, bilo koji dan i uvijek ćete naletiti na dobar film. Nikad nećete naletjeti na loš, treba riskirati, treba ići gledati i posjećivati stvari o kojima ne znate ništa, tako vam se otvaraju prozori na neki način.
Laura: Hvala Vam puno na ovom razgovoru! Nadam se da će mnogi mladi iz ovog intervjua pronaći inspiraciju da se uključe u kulturni život našeg grada!
Tamara Visković: A sigurna sam da hoće. Neka bar dođu u Kinoteku, bit će im beskrajno zabavno!
Najnoviji komentari