Jedan običan utorak 24. siječnja 2023. odjednom je postao poseban dan kad su nas posjetile slatinske legende, barba Taso i barba Špiro.
Za Tasu su čuli svi koji su trebali nešto jesti u Slatinama jer je Taso, odnosno punim imenom Marin Nakir, vodio restoran Mali Porat na Portu. Sad je u penziji, ali nije u mirovini, kako sam kaže. Iskusan kuhar je podržao naš projekt Dalmatinski suvenir u sklopu kojeg skupljamo i štitimo naša tradicionalna jela i pokazao nam kako se tradicionalno spremaju tripice u Slatinama.
Nismo bili oduševljeni izborom jela, ali s Tasom je došao i Špiro Skoko, pa smo uz priču shvatili zašto baš tripice i još mnogo slatinskih zanimljivosti. Poznata dalmatinska jela kao pašticada su bila skupa jer su namirnice bile skupe i bilo ih je teško nabaviti. Nakon Drugog svjetskog rata, kad su naši gosti bili mali, jelo se tripice jer ih je bilo jeftino za spremiti, a posebno zimi.
Barba Špiro je po zanimanju inženjer, ali je nama poznatiji kao pučki pjevač i kao osoba koja je osnovala Udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine Slatina.
Naši gosti su prijatelji od djetinjstva, a boravak u školi ih je podsjetio na njihovo vrijeme u školi. Saznali smo da je Špiro bio malo bolji učenik od Tase koji je imao umjetničku crtu. Oni su išli u školu 50-tih godina 20. stoljeća kada je školska zgrada bila puno manja, ali je u nju išlo puno više učenika nego danas. Rekli su nam da su imali Poljoprivrednu zadrugu u sklopu koje su sadili povrće, najviše krumpir, salatu, kupus i crveni luk. Svoje proizvode su i prodavali. U to vrijeme su dobivali školsku marendu u školici i imali su zaposlenu kuharicu, tetu Domu, koja im je spremala bijelu kavu ili topli čaj i sendviče od američkog žutog sira, a ponekad su s njom i kuhali. Taj američki sir je bio dio poslijeratne pomoći SAD-a Europi. Iznenadilo nas je da nešto što čitamo u udžbeniku iz Povijesti je bilo djetinjstvo naših gostiju. Vodila se i evidencija tko je bio koji dan u školi i što je dobio za marendu.
Zanimljivo je što su Tehničku kulturu imali u šufitu, odnosno potkrovlju škole, gdje su izrađivali jedrilice od kojih su neke i zaplovile. Barba Špiro je čak sudjelovalo na Državnim natjecanjima tehničke kulture tadašnje države. Zabavni dio je bio što je barba Špiro za natjecanje morao naučiti sve o traktoru, a nikad ga do tada nije vidio u životu. Još zna nabrojiti sve dijelove traktora koje je tada naučio. I tako je 1962. godine u Osijeku predstavljao našu školu i putovao.
Taso je bio i dobar u nogometu, a Špiro u pjevanju. Kad su oni bili djeca, nije bilo puno auta ni parkirališta pa su imali dosta mjesta za igru, a najpopularnija igra je bila nogomet. Čuli smo da je barba Filko bio jedan od najvećih talenata u nogometu. Slatine su bile u njihovo doba podijeljene na Gornji dio i Donji, a ovi što su živjeli u Gornjem dijelu, su bili bolji pjevači i nogometaši.
Kako smo bili nezadovoljni tripicama, barba Špiro nam je objasnio kako su upravo to jelo često jela djeca u Slatinama u zimskim mjesecima. Saznali smo i da su muškarci često kuhali, posebno ribu, gradelavali su, dok su žene spremale hranu na lešo, povrtne juhe, toćeve i slično. Barba Špiro je rekao kako su žene najbolje spremale piletinu, a muškarci sve ostalo, a posebno ribu. Saznali smo koje su ulice dale najbolje ribare i to posebno ulice blizu škole. Onda smo započeli raspravu jesu li bolji kuhari muškarci ili žene. Zaključili smo kako muškarci češće kuhaju iz ljubavi, a žene zato što moraju, no najljepše je jelo koje je skuhano s pažnjom i ljubavlju,bez obzira tko ga spremio. Od slastica su se spremale fritule i mramorni kolač. Žene u Slatinama su brodom ujutro rano donosile splitskim ženama sireve i mliječne proizvode jer je svaka kuća imala ili ovcu ili kozu. Muškarci su bili ribari i pomorci. Čak trećinu splitskog pazara su držali Slatinjanji prodavajući svoje proizvode.
Kao pomoćni kuhari su se okušali naš mali pjevač Nikola Pavičin, a kad je on morao na sat, uskočili su Roko Vantić i Vice Garić. Zaključili smo da je kuhanje puno zanimljivije od ostalih predmeta. Čak smo neke začine ubrali u našem školskom vrtu što nas je posebno obradovalo, a Taso nam je otkrio i neke tajne kuhanja. Saznali smo i za jednu zabavu. Kad je bilo veće slavlje u Slatinama, nestašni mladi ljudi bi zamijenili pitare pred kućama i u vrtovima, tako da se ujutro dugo tražilo gdje je čije cvijeće.
Dvosatno kuhanje je uz priču prošlo zabavnije i zanimljivije od bilo kojeg predmeta. Najbolji dio je bio kad smo svi zajedno, i učenici i učitelji, sjeli i kušali tripice koje su bile jako ukusne.
A recept? To je tema jednog drugog projekta. Nama je bila čast učiti od Tase i slušati od barba Špire priče o starim Slatinama.
Iako su Slatine malo mjesto, priče i tradicija nam otkrivaju pravo bogatstvo i zato moramo očuvati našu baštinu. Ponosni smo što su naši gosti strpljivo prenosili svoje znanje i iskustvo na nas i što nam pomažu upoznati našu školu i mjesto.
Marina Andrijolić, Ana Ćatipović
Autori fotografija: Roko Vantić, Sara Jerković